Prijedlog koji je Švicarska odbacila na referendumu podrazumijevao je da svi švicarski državljani, uključujući i strance koji žive u toj zemlji najmanje pet godina, primaju bezuvjetni osnovni prihod (UBI) u iznosu od 2.500 € mjesečno što za tu skupu zemlju (iako nama zvuči puno) osigurava pokrivanje osnovnih životnih troškova.
Zagovornici tog prijedloga kampanju su bazirali na tezi da bi takav prihod pomogao u borbi protiv siromaštva i nejednakosti u svijetu u kojemu je sve teže naći dobar posao i stalnu zaradu. Argumentirali su da je produktivnost u prirodi svakog čovjeka, a osnovni prihod jednostavno bi osigurao više elastičnosti u izboru aktivnosti koju netko smatra najvrjednijom.
Oponenti kampanje imali su dva osnovna prigovora. Prvo, koštanje samog sustava koji bi prema procjenama tražio dodatnih 25 milijardi franaka godišnje. A drugo, zanimljivo, tvrdili su da bi ljudi ako ne moraju raditi, ne bi ni radili te da bi produktivnost pala u potpunosti.
Referendum nije prošao no tematika je zaintrigirala cijeli svijet. Realno razmišljajući, kada svakodnevno brinete o ekonomskim osnovama koje svojim prihodima ne možete pokriti, niste produktivni jer vas opterećuju stvari koje su u krajnjoj liniji osnova dostojanstvenog života. U tom kontekstu, osnovna ekonomska sigurnost olakšala bi da mladi ljudi krenu u vlastiti posao, da se lakše odluče na osnivanje obitelji, zaradu koju ostvare od posla koji ne rade "da bi preživjeli" nego jer to vole, možda ulože u nekretninu itd.
Problem tehnički gledano nije u sustavu iako je od strane oponenata proglašen utopijskim i marksističkim. Opet, tehnički gledano, trošak održavanja ovakvog sustava mogao bi se riješiti ukidanjem drugih socijalnih pomoći koje trenutno postoje te vjerojatno povećanim prihodima od poreza građana koji bi bili produktivniji.
Problem je u ljudima. "Ako ljudima plaćate da ništa ne rade, neće ništa ni raditi", izjavio Charles Wyplosz, profesor ekonomije zaposlen na ženevskome institutu. Vrlo deterministička izjava no ne bez pokrića s obzirom da se diljem svijeta sustavi socijalnih pomoći masovno iskorištavaju - ljudi rade na crno i primaju razne doplatke i socijalne pomoći koje realno prema primanjima ne zaslužuju.
Dakle, socijalna odgovornost svakog pojedinca trebala bi biti na dovoljno visokoj razini da ovakvu uvjetno rečeno olakšicu uzme kao poticaj, a ne kao riješeno financijsko pitanje.
Inače je ovu temu prije par dana aktualizirao Mark Zuckerberg koji je tijekom počasnog govora koji je održao na Harvardu kao glavni faktor koji pokreće inovativnost i motivira ljude da pokreću nove projekte naveo slobodu – i to upravo onu ekonomsku. "Osnovni dohodak za sve platili bi ljudi poput mene, i oni mnogi među vama kojima će dobro ići", rekao je Zuckerberg.
Ideja je tu, ne zvuči loše i uz dovoljno edukacije kroz građanski odgoj i njemu slične predmete koji bi podigli opću razinu socijalne svijesti vrlo je vjerojatno izvediva. Hoće li biti "freeloadera" kako ih zovu u Americi? Naravno da hoće, uvijek ih ima, no sustavna kontrola bi i to mogla spriječiti odnosno minimizirati. Idući je korak da neka zemlja krene u pilot projekt kako bi se mogli analizirati rezultati.
