U dvorištu Kuće Betanija u Velom Lošinju u nedjelju, 2. kolovoza, pred punim gledalištem održan je koncert duhovne i operne glazbe "Tišina i strast". Nastupili su mezzosopranistica Ena Lešić Jovanović, članica opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, i pijanist Robert Batelić, viši umjetnički suradnik na Muzičkoj akademiji u Puli. Spoj njihova talenta i čarobnog ambijenta povijesnog zdanja stvorio je večer za pamćenje.
Ljetna tradicija u povijesnom ambijentu
Koncert se savršeno uklopio u ljetnu glazbenu tradiciju ove kuće. Kuća Betanija, koju vode Milosrdne sestre sv. Križa, ima bogatu povijest koja seže čak u 1792. godinu, a kao lječilište sestara djeluje od 1906. godine. Nakon što je vraćena sestrama 2003. godine, od 2011. djeluje kao duhovni centar za turiste, ali i kao jedinstvena kulturna pozornica.
Vokalni maraton kroz gotovo tri stoljeća
Program od dvanaest djela obuhvatio je gotovo tri stoljeća glazbene povijesti, od baroknog skladatelja Francesca Durantea do suvremenog Xaviera Montsalvatgea. Ovako širok repertoar predstavljao je golem izazov, tražeći od solistice čak četiri različita vokalna pristupa u jednoj večeri.
Od duhovne glazbe do hrvatske baštine
Prvi dio koncerta bio je posvećen duhovnoj i liedističkoj literaturi, s naglaskom na suptilnosti i kontroli. Večer je otvorena Duranteovom skladbom "Vergin, tutto amor" i "Ave Marijom" pulskog skladatelja Antonija Smareglije. Uslijedila su djela koja počivaju na kontroli daha i pjevanju u tišini, bez oslonca na volumen - Mahlerov "Urlicht" iz Druge simfonije i Wolfova "Verborgenheit". Domaća baština predstavljena je skladbama "Noć je tiha" Ivana pl. Zajca, "Suzi" Josipa Hatzea i "Rasti, rasti ružo mala" Frana Serafina Vilhara, djelima koja se danas, nažalost, rijetko izvode izvan koncertnih dvorana.
Dramatični zaokret prema operi
Drugi dio večeri donio je potpuni zaokret prema strastvenom svijetu opere. Pijanist Robert Batelić, koji se usavršavao na prestižnoj akademiji Santa Cecilia u Bergamu, samostalno je izveo poznati Intermezzo iz Mascagnijeve opere "Cavalleria rusticana" i time pripremio pozornicu za vokalne vrhunce večeri.
Uslijedile su tri arije koje zahtijevaju tri potpuno različite škole pjevanja. Romans Poline iz Čajkovskove "Pikove dame" donio je tamnu i sjetnu rusku kantilenu. Potom je Lešić Jovanović moćno izvela ariju "O don fatale" iz Verdijeva "Don Carla", pokazavši dramski raspon lika Eboli kroz gotovo dvije oktave. Za kraj opernog dijela, publika je uživala u ariji "Nacqui all'affanno" iz Rossinijeve "La Cenerentole", koja je zahtijevala nevjerojatnu koloraturnu pokretljivost i kulminirala u vrtoglavom završnom rondu. Večer je službeno zaključena egzotičnom skladbom "Canto negro" katalonskog skladatelja Xaviera Montsalvatgea, a nakon dugotrajnog pljeska, umjetnici su se publici zahvalili izvedbom Hatzeove "Serenade" na bis.
'Između Verdija i Rossinija je cijela škola pjevanja'
Koliko je program bio zahtjevan, najbolje je opisala sama umjetnica. "Eboli i Cenerentola dijeli svega nekoliko minuta programa, a između njih je cijela škola pjevanja", rekla je Ena Lešić Jovanović. "Verdi traži dramsku boju i snagu kroz gotovo dvije oktave, Rossini preciznost i lakoću. Kad to složite jedno do drugoga, publika čuje koliko je mezzosopran zapravo širok glas." Upravo je ta svestranost ono što je publiku ostavilo bez daha.
