Prijateljstvo mi je oduvek bilo najbitnija stvar u životu, najplemenitija i najčistija veza koju čovek može da ima sa drugim ljudskim bićem. Možda baš zato što počiva na slobodi, a ne na nužnosti. To je bratstvo bez krvnog srodstva, ljubav bez seksa, partnerstvo bez interesa. Sve ono što u ostalim odnosima ne proističe iz uma i slobode, već iz nagona, biologije i borbe za opstanak, u prijateljstvu ne postoji. Ono je umna ljubav.

Najprečišćenija i najuzvišenija. Prosto me čudi da ljudska vrsta, ogrezla u nagonsko i čulno, uopšte zna za takvu instituciju. A opet, ko zna šta većina podrazumeva pod prijateljstvom. To i nisu prijateljstva, to su uglavnom simbioze zasnovane na ličnom interesu, koliko god taj interes bezazlen bio: imati s kim da popijete kafu, odete na putovanje ili na koncert, imati na koga da se oslonite u nevolji ili prosto, da se ne biste osećali kao luzer, jer današnja predstava o uspešnom zadovoljnom čoveku uključuje mnoštvo kontakata i prijatelja. Uvek su mi bili sumnjivi ljudi koji imaju previše prijatelja, ništa im ne verujem. Prijateljstvo je toliko delikatna stvar, delikatnija od pronalaženja srodne duše, nemoguće je da imaš jedanaest takvih odjednom. Ja sam često u životu bila bez prijatelja, ako ne računam muževe koji su mi bili najbolji prijatelji i prijatelje iz detinjstva koji su daleko. Kad sve saberem, sigurno sam provela nekoliko godina života bez ikoga sa kim bih mogla da odem na kafu. Možda je to i zato što kafu volim da pijem sama, što umem da budem sama i ne bojim se da provodim vreme sa sobom, ali i zato što sam prijateljstvu postavila jako visoke kriterijume koje retko ko može da ispuni. Moja prijateljstva su bila fatalna, fatalnija od ljubavi. U njima nije bilo nikakvih dnevnih interesa. U praktičnom smislu više sam im žrtvovala nego što sam dobijala od njih. Ali u duhovnom smislu, to je bio najbolji osećaj na svetu. Kao da živim u dve glave i u dva srca. Kao da se ujutru budim sa dva para očiju. Svakim delićem sebe sam učestvovala u prijateljstvu. To je bila daleko kompleksnija i mističnija povezanost od romantične ljubavi.

Do te mere da mi romantična ljubav nije bila ni potrebna. Sve svoje emocionalne potrebe zadovoljavala sam kroz prijateljstva. I ta prijateljstva su bila romantična, bila su poetična, onostrana. To nisu bili obični odnosi koji se baziraju na kulturi i građanštini. To su putovanja u pozadinske šume, čitanje tuđih misli, ljubav nezavisna od izraza, bliskost nezavisna od komunikacije. Nikad nisam održavala prijateljstvo. Šta tu ima da se održava? Ili smo prijatelji ili nismo. Prijateljstvo nije obaveza, mogu da ti se ne javim godinama, ali ti si i dalje moj prijatelj. I u ćutanju i u razgovoru, i u samoći i u društvu. Ideju prijateljskog zajedništva i bliskosti ne može da kompromituje iskustvo. Po tom pitanju, a i po mnogim drugim pitanjima, ja sam idealista. Idealisti su sami, jer veruju u Ljubav, Istinu, Pravdu, Prijateljstvo, u sve te ideje koje se u praksi retko sreću neokrnjene. Poznajem idealiste koje je iskustvo slomilo i pretvorilo u cinike, a poznajem i ovakve budale poput mene koje će do smrti da veruju u prave stvari, koji će birati ideale ili ništa, apsolut ili samoću, kao da nikad nisu bili deo čovečanstva, kao da je ljudska priroda odelo koje nikada nisu isprobali.

Tekst: Frida Šarar