Tolika je razina frustracije koja se nakupila među Riječanima zbog sage o novom stadionu na Kantridi da se u razgovorima često čuju i crnohumorne hiperbole o posljedicama neuspjeha. Desetljeće je prošlo od prve videopromocije, a povratak nogometa na kultnu lokaciju, stisnutu između stijena i mora, i dalje se čini kao daleki san. Projekt koji bi mogao povijesno unaprijediti Rijeku na sportskoj, turističkoj i vizualnoj razini postao je talac administrativne sporosti i, kako tvrde mnogi, sitnih partikularnih interesa.
Logika iza projekta je jednostavna. Budući da sam stadion kao investicija nije isplativ, konzorcij ulagača, predvođen predsjednikom HNK Rijeke Damirom Miškovićem, nudi model koji je u svijetu odavno prihvaćen. Uz izgradnju modernog stadiona kapaciteta 12.000 mjesta, koji bi zadovoljavao najviše UEFA standarde i nakon izgradnje bio predan u vlasništvo Grada, investitori bi financirali i komercijalne sadržaje koji bi im osigurali povrat ulaganja. Riječ je o luksuznom hotelu s oko dvjesto soba i tri nebodera visine 116 metara, koji bi postali najviši u Hrvatskoj.
Projekt koji definira budućnost
Viziju "Multifunkcionalnog kompleksa Stadion Kantrida", koju potpisuje riječki arhitekt Siniša Zdjelar i njegov ZDL studio, mnogi vide kao remek-djelo koje odaje počast povijesti lokacije. Novi stadion bio bi rotiran za 90 stupnjeva, a sjeverna tribina, dom najvatrenijih navijača, naslanjala bi se direktno na legendarne stijene, koje bi postale sastavni dio konstrukcije. Cjelokupna investicija procjenjuje se na više od 150 milijuna eura, a Rijeka bi dobila novu, modernu vizuru i sadržaje koji bi je pozicionirali uz bok najatraktivnijim mediteranskim gradovima.
Međutim, grandioznom planu na put su stale, kako ih kritičari nazivaju, tri "elementarne nepogode". Prva je političko protivljenje, utjelovljeno u stranci Možemo, čija su dva vijećnika jedina u Gradskom vijeću glasala protiv pokretanja izrade Urbanističkog plana. Njihov se stav tumači kao ideološko protivljenje bilo kakvom razvoju i gradnji. Druga prepreka je "skupina građana" s Kantride, aktivista koji se protive neboderima jer bi im navodno narušili vizuru i zaklonili pogled. Ironično, mnogi od njih žive upravo u postojećim neboderima koji su nekome prije njih također zaklonili pogled. Njihov se otpor stoga često interpretira kao klasični NIMBY ("Not In My Back Yard") sindrom, gdje se vlastiti komfor stavlja ispred općeg interesa i napretka grada. Treći element otpora čine pojedini mediji i poduzetnici, vođeni vlastitim poslovnim interesima, koji kroz svoje platforme sustavno rade protiv projekta.
Godine čekanja i birokratska močvara
Ipak, najveći neprijatelj nove Kantride možda nije glasna manjina, već spora i neučinkovita birokracija. Nakon godina zastoja, aktualna gradska vlast pokrenula je ključne korake. Suočena s kritikama o petnaestogodišnjem zastoju u eteru Radio Rijeke, gradonačelnica Iva Rinčić otkrila je da je njezina administracija u posljednjih osam mjeseci izradila geodetski elaborat i predala službeni prijedlog za izmjenu granica pomorskog dobra. "To je preduvjet raspolaganja spomenutim prostorom i pokretanja projekta Kantride," pojasnila je Rinčić, navodeći da je to ključno za formiranje građevinske čestice, a proces sada uključuje suradnju s nadležnim ministarstvom i DORH-om.
Uz rješavanje imovinsko-pravnih pitanja, otvoren je i novi strateški smjer. Gradonačelnica je istaknula važnost proglašenja stadiona kulturnim dobrom, što bi, po uzoru na splitski Poljud, moglo otvoriti vrata izdašnom sufinanciranju od strane države. "Utoliko je i važan taj status kulturnog dobra, jer ako se ne varam, onda država može sudjelovati dosta većim iznosom u izgradnji novog stadiona", rekla je. Unatoč ovim pomacima, frustracija zbog dugogodišnjeg čekanja je golema, što je sažeo i Damir Mišković nedavnom izjavom: "Nismo dobili još papire za Kantridu. Nije bilo političke volje."
Dok Rijeka čeka, potencijalno svjetski projekt dobiva priznanja izvan Hrvatske. U ožujku 2026. godine, vizija nove Kantride nominirana je za prestižnu nagradu "World Stadiums and Arenas Awards", stavljajući je uz bok projektima poput obnove stadiona Santiago Bernabeu. To je bolan podsjetnik na priliku koju grad riskira propustiti.
Na kraju, priča o Kantridi postala je više od priče o stadionu. Postala je simbol borbe između ambiciozne i moderne Rijeke koja hrabro korača u budućnost i one druge, zarobljene u prošlosti, strahu od promjena i partikularnim interesima. Pitanje je samo hoće li prevladati vizija ili će se ostvariti crni scenarij u kojem će jedina uspomena na veliku priliku biti gorka spoznaja da je zadnji vlak za razvoj nepovratno otišao s perona.
