Tužna vijest odjeknula je gradom na Rječini. U ponedjeljak, 29. prosinca 2025. godine, preminuo je Damir Badurina, umjetnik koji je svojim glazbenim opusom trajno zadužio Rijeku. Iako je tijekom karijere ostao izvan blještavila estradnog mainstreama, njegova ostavština nadilazi top ljestvice i prodane naklade. Badurina je Rijeci podario ono najvrjednije – pjesmu u kojoj se grad ogleda, pjesmu koja diše s njim i koja je postala zvučna kulisa najvažnijih trenutaka, od sportskih slavlja do svečanih ceremonija. Njegov odlazak predstavlja nenadoknadiv gubitak za riječku glazbenu i kulturnu scenu, ali stihovi koje je napisao nastavit će živjeti vječno.
Pjesma rođena iz 'nevidljive sile'
Pjesma "Najdraža Rijeko" nije nastala kao pomno planirani projekt ili narudžba. Rođena je iz čistog nadahnuća, trenutka u kojem se umjetnik prepustio emociji. U jednom od rijetkih razgovora za medije, Badurina se prije nekoliko godina prisjetio tog čarobnog procesa stvaranja koji se dogodio još u listopadu 1985. godine.
"Riječi su došle same od sebe. Kao da te neka nevidljiva sila uhvati i krene ti šaptati, a ti pišeš. Nevjerojatan osjećaj", opisao je Badurina, dodavši: "Kao da se neke nepoznate sile dogovore i daruju ti nešto za što ni sam nisi znao da ti pripada." Upravo ta iskrenost i spontanost utkane su u svaku notu i stih, a Riječani su to prepoznali. Pjesma koja govori o čežnji za domom, povratku u sigurnu luku i pogledu na Kvarner s vrha Trsata, pogodila je samu srž riječkog identiteta, isprepletenog pomorstvom, nostalgijom i nepokolebljivom ljubavlju prema gradu koji teče.
Sudbonosni trenutak u studiju Andreja Baše
Zanimljivo, te iste 1985. godine, Badurina je napisao glazbu i tekst za još jednu danas legendarnu riječku pjesmu – himnu Rukometnog kluba Zamet. Sudbina je htjela da upravo taj angažman otvori vrata i "Najdražoj Rijeci". Naime, pjesma koja će postati himna grada snimljena je gotovo slučajno.
Nakon što je u tonskom studiju Andreja Baše završio snimanje himne za RK Zamet, ukazala se prilika i slobodan termin za snimanje još jedne skladbe. Bez puno razmišljanja, odluka je pala upravo na pjesmu koju je nosio u srcu, onu posvećenu svom gradu. Taj spontani trenutak pokazao se povijesnim. U jednom danu, u istom studiju, snimljene su dvije pjesme koje su se duboko ukorijenile u sportski i opći identitet Rijeke, dokazujući kako se najveće stvari često rađaju bez velikih planova.
Od voljene pjesme do službene himne grada
Od svog nastanka, "Najdraža Rijeko" polako je, ali sigurno, osvajala srca slušatelja. Postala je neizostavan dio repertoara na proslavama, utakmicama i svim važnim gradskim događanjima. Njena snaga i emotivni naboj bili su toliki da je bilo samo pitanje vremena kada će njen status biti i formaliziran. To se i dogodilo 28. siječnja 1999. godine, kada je Gradsko vijeće Grada Rijeke donijelo Odluku kojom je pjesma Damira Badurine postala službena svečana pjesma Grada Rijeke.
Time je Badurinino djelo i službeno dobilo mjesto koje mu pripada, a on je postao autor čije će ime generacije pamtiti. Pjesma je prerasla okvire obične skladbe; postala je zvučni spomenik, simbol pripadnosti koji Riječani s ponosom pjevaju, osjećajući svaki stih kao svoj.
Od voljenog umjetnika opraštaju se brojni prijatelji, kolege i poštovatelji, a društvene mreže preplavljene su emotivnim porukama. "Pretužna vijest. Umro je Damir Badurina, divan prijatelj i glazbenik", napisao je Mario Šimunović. Boris Anđelić Šteki emotivno se oprostio riječima: "Pjevat ćemo mi gore… odmaraj sada, laka ti bila zemlja."
Odlaskom Damira Badurine Rijeka je izgubila velikog umjetnika, ali njegova glazba ostaje kao trajni dar. Ostavio je iza sebe pjesmu koja će ga nadživjeti, pjesmu koja je postala glas i duša grada. Dok god se s Trsata bude gledalo na Kvarner i dok god bude postojala sigurna luka na Rječini, stihovi "Najdraže Rijeke" odzvanjat će kao vječni podsjetnik na čovjeka koji je svom gradu poklonio besmrtnost. Počivao u miru.
