O spontanom i pomalo neobičnom, ali u svakom slučaju vrlo simpatičnom, pa i pomalo dirljivom susretu liječnika koji su diplomirali na Medicinskom fakultetu u razdoblju između 1989. i 1992. godine čitali smo u Novom listu i na Facebook stranicama Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i profesora Saše Ostojića. Potaknuti tom viješću željeli smo saznati nešto više o tom posebnom događaju i zamolili smo jednog od sudionika tog „generacijskog medicinskog susretaˮ, doc. dr. sc. Vladimira Mozetiča, za kratak razgovor.
Dr. Mozetič rekao nam je da je ideja nastala ovog lipnja bila više nego dobrodošla, a tajming izvrstan. Znali su to po tome što je u aplikaciji WhatsApp u vrlo kratko vrijeme oformljena velika skupina zainteresiranih liječnika, koja broji čak oko 200 kolegica i kolega. Svima je bilo drago povezati se, sve je funkcioniralo kao dobra, mladenačka knjiga uspomena.
„Činjenica je da su ideja koja je nastala u lipnju od nas trojice kolega i dogovor da se formira WhatsApp grupa okupili 200 kolegica i kolega.
Vladalo je oduševljenje samom idejom o okupljanju, krenule su poruke, razmjene fotografija iz tog razdoblja, ali i onih aktualnih. Jedan je kolega napisao: „Ovo je moja današnja slika, prepoznat ćemo se jednostavnijeˮ. Spominjali smo profesore i sve one koji su nas učili, ali se i prisjetili onih koji, nažalost, više nisu među nama. Vrlo brzo smo dogovorili datum i naravno htjeli smo da to bude na, kako ga mi volimo nazvati, vječnom kultnom Kontu, ali bili smo svjesni da vremenske (ne)prilike mogu stvoriti prepreku i s obzirom na to da je taj vikend vrijeme bilo nestabilno, organizirali smo okupljanje u dvorani Hotela Neboder.
Bilo je jako zanimljivo, a prisustvovalo je 70-ak kolegica i kolega koji su se okupili iz cijele Hrvatske, ali i nekoliko zemalja svijeta. Puno emocija, smijeha, prepoznavanja i evociranja studentskih uspomena i dana te razgovora o našem životu, obitelji, poslu, tko se gdje i čime bavi. Bilo je i puno plesa jer smo organizirali i glazbeni dio uz DJ-a Bobu Grujčića. Plesali smo uz glazbu našeg vremena, znači 80.-e i 90.-e.
U Neboderu smo bili do ponoći, a nakon toga se nekolicina kolegica i kolega spustila do Korza i do tri ujutro, kao nekada, nastavila druženje s puno smijeha. Izlazak se na neki način nastavio kroz komentare i WhatsApp grupu. Dio kolegica i kolega nije iz Rijeke pa su ostali kako bi tom prilikom obišli Medicinski fakultet, ali i riječke i opatijske vedute. Djelom da se vrate u najljepše doba, a djelom da vide kako to danas izgleda.
Poseban je bio i komentar na Facebooku kolege Saše Ostojića. Saša je tekst oblikovao na svoj literarni način, a zapravo je izrazio emocije svih nas.
Mi ćemo u svakom slučaju i dalje ostati u kontaktu. Sasvim sigurno je da će stvarnost svakodnevice količinu komunikacije svesti na optimalno, ali ideja je da to postane tradicionalno okupljanje. I vjerujem da ćemo u tome uspjeti. Bio je to jedan uspješan generacijski alumni i ne bismo htjela da bude i jedini.
Bilo je tu više generacija, svi mi koji smo diplomirali između 1989. i 1992. Naravno, veliki je to broj ljudi. Nismo mogli svi doći, ali smo vrlo aktivno svi umreženi. Zanimljivo je gledati karijere svih nas. Stvarno nas ima na svim stranama svijeta, na svim kontinentima. Uspješnih u poslovnom životu i zadovoljnih u privatnom životu. Bilo je zgodno izmijeniti sva ta iskustva. Ljudi su to koji rade kao specijalisti struka u svojim ordinacijama do voditelja zdravstvenih ustanova, predstavnika klinika, predstavnika farmaceutskih tvrtki, a istovremeno su ljudi koji su naši kolege bili i ministri pa su sada savjetnici predsjednika RH. Imamo jedan široki spektar rada koji pokazuje da nas je znanje koje smo dobili i iskustvo koje smo stekli pozicioniralo u struci i drugim segmentimaˮ, kazao je dr. Mozetič.
O tome ima li među kolegama koji rade vani želje za povratkom, znajući da struka liječnika postaje deficitarna, dr. Vladimir Mozetič rekao je da je i o tome bilo govora. „Oni koji su u inozemstvu razmišljaju o dva segmenta. Nemojmo zaboraviti da smo sada u srednjim 50-im godinama, kad se razmišlja o profesionalnom dijelu života. Jedan dio razmišlja o profesionalnom vraćanju, a drugi i o životnom vraćanju u smislu nastavka života ovdje i kombinaciji profesije vani i ovdje, a s vremenom i o ostanku ovdje tijekom mirovine. Zanimljivi su bili i razgovori o profesionalnoj suradnji, s obzirom na to da djelatnosti i pozicije nekih kolegica i kolega mogu biti vrlo zanimljive u našem kraju. To ne znači samo povratak, već i mogućnost da mlađe generacije ili studente pošaljemo na edukaciju s kojem će se potom vratiti u Hrvatsku. Nemojmo odlaske smatrati trajnim gubitkom, možemo ih smatrati unapređenjem znanja i kvalitete života, a onda povratak u rodni kraj može podignuti kvalitetu struke i usluge, što ujedno znači i bolju kvalitetu života. To je ciklus koji trebamo prihvatiti. Emotivni dio smo nadoknadili ovim susretom, ali treba gledati sadašnjost i budućnostˮ, zaključio je naš sugovornik.
Tekst: Dunja Pavešić
