Unatrag dva tjedna Mjesni odbor Kozala organizirao je akciju čišćenja svog kvarta u koji su se uključili štićenici Prihvatilišta za beskućnike Ruže svetog Franje, učenici Osnovne škole Kozala i njihovi roditelji, prijatelji, susjedi. Mi smo ukratko popričali s članom MO Kozala i idejnim začetnikom ove akcije, Filipom Jakovcem, koji nam je kazao kako je ova akcija tek početak većeg projekta. O čemu se točno radi, kako je sve krenulo s njegove, osobne strane i gdje nam je budućnost, pročitajte u nastavku.
U kolikoj mjeri je Rijeka prljav grad?
To je subjektivno mišljenje, ali prljavija je nego prije. Ne pamtim da su institucije ovako nemarne bile prema svom gradu, a ni da su građani toliko olako i s rezignacijom počeli prljati i pasivno stajati po strani kada se prlja. Nekada su se zelene površine ljepše održavale, danas se sakate ili se puštaju da zarastu u trnje i makiju. Pitam se jesu li predstavnici odgovornih institucija ikada nogom zakoračili izvan granica Rijeke u primjerice Opatiju, da se ne uspoređujemo s nekim europskim centrima. Gdje se šeću subotom i nedjeljom ti ljudi? Jednako tako se pitam gdje su naši ljudi dobili ili izgubili odgoj, svijest i brigu za okoliš. To je zaokružena priča i svi sudionici su podjednako odgovorni.
Iza vas je akcija čišćenja Kozale, no kako ste uopće krenuli u cijelu tu priču?
Mogao bih reći da sam strastven ekolog. Kad sam bio dijete, svi ostali su htjeli biti astronauti, policajci i tako dalje, a ja sam htio biti narator. Onaj koji putuje u dokumentarcima i izvještava o prirodi. Ne smatram ekologiju nekom povodnošću ili trendom koji bi bilo fora slijediti, već nešto što je nužno da opstanemo. Koliko god je s jedne strane lako o tome pričati, toliko je i s druge strane teško da se ne završi klišejima - "za naše buduće generacije". Svi su za to čuli i već su lagano oglušili. Dolazimo do toga da više gotovo nitko ni ne vjeruje u to. Jednostavno odmahnu rukom i kažu „Dobro, dobro...“. S druge strane to je istina. Više ne govorimo o generacijama naših unuka, praunuka, mi govorimo o svojoj generaciji. Za vrijeme našeg života počele su se događati velike klimatske promjene. Sve više i više smo zagušeni s otpadom. Kako jedrim, uočavam da je naše more sve zagađenije. Jadransko more jedno je od najprljavijih mora i pretvara se u plastičnu baru. To potvrđuju i istraživanja. Ako sada nešto ne poduzmemo, Jadransko more pretvorit će se u odlagalište otpada. Kada jedrite i gledate fotografije s turističkih razglednica, web stranica koje govore o kristalno čistom moru, prekrasnim plažama, napuštenim otocima na koje samo možete doći, plivati tamo i uživati na plaži, to je u dobrom dijelu slučajeva laž. Takvih mjesta ima, ali po mom iskustvu jedrenja, osobito po južnom Jadranu, ima ih sve manje i manje. Plaže koje se čiste su lijepe plaže na kojima ima puno ljudi jer ih JLS čiste. No, ako želite divljinu, netaknutu prirodu, jako ju je teško pronaći, a da je čista i nezagađena. Sve te slike prolazim i živim kao turistički djelatnik već dugi niz godina. Takve slike počele su me osvještavati. Mislim da ovako više dalje ne možemo. Već šest-sedam godina svakodnevno čistim smeće na ulicama. Kad izađem van uvijek pokupim smeće s poda i bacim u kantu. Imam osjećaj da sam razvio već OKP hahah.
Kad bi barem tako svi postupali... Je li iz toga proizašla akcija čišćenja na Kozali i projekt „5 do 7 grama“?
Da, to i ja kažem. Upravo zato nastala je akcija čišćenja na Kozali – da svojim primjerom, ali ne samo svojim, nego i primjerom dobre prakse koje upražnjavaju drugi ljudi oko mene, pokažemo da se može živjeti na drugačiji način. Akcija čišćenja na Kozali najavila je i veći projekt. To je projekt provokativnog naziva „5 do 7 grama“, koji ne upućuje na drogu. Projekt namjerno ima provokativan naziv iz razloga da pobudi znatiželju među sugrađanima, a zapravo označava količinu plastike koju prosječan čovjek tjedno unosi u svoje tijelo. To je otprilike veličina jedne kemijske olovke ili kreditne kartice. Dobar dio plastike izađe van iz našeg tijela, no dobar dio plastike se u nama i taloži. Posljednja istraživanja pokazuju da plastika u nas dospijeva ne samo prehrambenim putem, već mikroplastiku i udišemo. Mikroplastika je nošena vjetrom i ulazi u naše nosnice.
Kako osvijestiti što veći broj ljudi o tom problemu? Kako popraviti situaciju u društvu?
Dva su načina kako se situacija u društvu može popraviti. Jedan primjer je represija. Npr. krizni stožer, koji se jako uzbudio oko pandemije koronavirusa i čija pravila slušamo. Njihova pravila postala su nam „novo normalno“, kako oni to nazivaju. Vjerujem da će nam se slično događati u budućnosti po pitanju ekologije. U rasponu od dva desetljeća bit će nam zabranjeno ići u određene dijelove svijeta, u nacionalne parkove moći će samo bogati, prirodne oaze bit će rezervirane za neke ljude, a za neke druge ne. Da ne opisujem sada orwellovski scenarij, ali to je nešto prema čemu kao ljudska vrsta težimo i idemo. Ono što se događa s druge strane jest da je sve te naredbe jako teško slijediti. Zbog toga one dolaze postupno, mic po mic. Drugi način kako možete promijeniti čovječanstvo je edukacija. To je onaj najefektivniji dio, gdje vas nitko ne mora prisiljavati da nešto učinite jer ste dovoljno pametni i svjesni da vaši postupci imaju reakciju. Drugi Newtonov zakon: akcija donosi reakciju. Dakle, edukacijom i razvojem svijesti mijenjamo svoje postupke čime automatski umjesto radimo prevenciju katastrofe, da do nje ne dođe, pa neće biti potrebna ni represija.
Problem našeg društva, ne samo kod Hrvata, već i u svijetu je taj što ne vidi uzročno-posljedičnu vezu. Mi uopće ne percipiramo uzročno-posljedičnu vezu. Cijelo vrijeme ponašamo se kao velike individue, a od društva pokušavamo uzeti sve benefite koje nudi, npr. druženje, kafići, barovi, socijalizacija, institucija, škole, plesovi. Od društva pokušavamo uzeti ono najbolje što nudi, a mi malo dajemo natrag. Društvo je nešto što postoji na planeti, a ako nema planete nema ni društva.
Zbog toga, ono što pokušamo napraviti projektom „5 do 7 grama“ je da kroz narednih godinu dana različitim akcijama manjeg značaja pokušavamo doprijeti do određene količine ljudi. Pritom ćemo se sve više i više posjećivati djeci. Krenuli smo s Kozalom. U narednih nekoliko mjeseci postavit ćemo ploče s fotografijama koje prikazuju što plastika i bacanje smeća može učiniti planeti i posljedično našem tijelu. Sve to bit će potkrijepljeno poražavajućim statistikama i kako pristupiti problemu te ga riješiti. Kasnije ćemo i materijale dijeliti po školama. Promjena nikad ne počinje od vlasti. Svi mi uvijek govorimo: „Joj, da nas barem država spasi“. No, promjena se može dogoditi isključivo i uvijek počinje od nas samih. Dakle, opet: Ne mora biti represija, može biti i edukacija.
Koliko se ljudi odazvalo na akciju na Kozali?
Teško je reći jer su ljudi dolazili i odlazili, no u jednom trenutku bilo ih je tridesetak. To je bilo predivno za vidjeti. Projekt „Kozala je živa“ koji se proteže u MO Kozala želi osvijestiti ljude da mi ovdje živimo, a na to se uvijek nadoveže neki manji projekt kao što je akcija čišćenja. Sve organiziramo s jednim ciljem: da skupimo susjede i međusobno se upoznajemo.
Hoće li se to proširiti i na ostale riječke kvartove?
Ne znam, meni bi bilo drago da da. Činim sve što je u mojoj moći da se dobar glas daleko čuje. Vidjet ćemo... Ovo je jedna ležerna građanska aktivnost, građansko osvještavanje, rad i druženje.
Kakve su bile reakcije sudionika?
Reakcije su bile super. Kao i nakon svakog našeg projekta, svi su ljudi rekli: Uopće nismo imali pojma da ovako ugodno ovo može biti. Bacanje otpada i skupljanje otpada je izrazito osjetljiva tema. Kod nas se još uvijek čistači ulica percipiraju kao ljudi koji se bave sramotnim zanimanjem. Prije nekoliko godina, kad sam tek počeo skupljati otpad s ulica bilo me sram. Čekao sam da ljudi odu pa da pokupim smeće i bacim ga u kantu. No danas bez ikakvog srama pokupim svo smeće koje mi se nađe na putu. Ako vidim nekog da baca smeće na ulicu, pogledam ga direktno u oči i upozorim ga. Moja velika želja je da Rijekom hodamo i prema njoj se odnosimo jednako kao kad hodamo po Plitvičkim jezerima. Ako tamo ne bacamo opuške, ne bacamo ih ni ovdje. Ako tamo ne bacamo boce okolo, nećemo ih bacati ni ovdje. Cijeli svijet je jedan veliki Nacionalni park.
Tekst: Lidija Balog
