Izložba naziva Re-Start Experience od 31. listopada do 13. studenog smjestila se u Galeriji SKC. Radovi okupljenih umjetnika i umjetnica istražili su pitanja ekologije i nadahnuta je konceptima Dom – Supermarket – Šuma – More kako bi se naglasak stavio na beskonačni krug gdje smeće ili nastaje ili je to mjesto naposljetku najviše pogođeno smećem. Sam taj krug nastavlja se i u konceptu izložbe. Naime, svi izloženi predmeti uzeti su iz smeća, a tamo će se i vratiti po završetku izložbe u čemu je svoj doprinos dalo i KD Čistoća.
Cilj izložbe nije samo da posjetitelj bude pasivni konzument umjetnosti, već da aktivno sudjeluje u njoj. Samim time, u uvodnom dijelu izložba je koncipirana kao igra. Na stoliću se nalaze kartice koje potiču posjetitelja na gledanje šire slike same izložbe i svakog pojedinog artefakta kako bi naposljetku s izložbe izašao s određenom spoznajom. Tome dodatno doprinosi ambijentalni postav, svjetla, zvukovi, uronjive instalacije postava.
Polazeći od koncepata Reduce – Reuse – Recycle izložba prikazuje instalacije koje nude alternativnu i kreativnu uporabu otpadnog materijala te pokreću razgovor o održivosti. Umjetnici koji su izlagali na izložbi su sljedeći: Ivana Barić, Lea Čepić, Josip Knežević, Ana Maria Maravić, Lucija Marin, Nicol Načinović, Anna Orbanić, Sara Orbanić, Goran Pavić i Veronika Šindilj.
Izložba je i dio većeg programa Re-Start Experience koji se razvio kroz suradnju internacionalnog kolektiva SOMAMA zasnovanog u Barceloni (Sofia Cartuccia, Mara Florean, Marianne Schädler), studenata Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci uz podršku Studentskog kulturnog centra i KD-a Čistoća, a realizirana je u sklopu programa Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture.
SOMAMA je udruga posvećena promicanju održivosti okoliša i aktivnom angažmanu lokalne zajednice kroz umjetničke projekte koji se bave aktualnim društvenim problemima. O izložbi popričali smo sa kustosicama programa SOMAMA Sofiom Cartucciom iz Italije i Marianne Schädler iz Njemačke. Marianne Schädler nam je za početak predstavila SOMAMA kolektiv: „Nitko od nas iz kolektiva zapravo nije iz Španjolske, no kolektiv jest španjolski jer smo se tamo susreli na magisteriju na Universitat Internacional de Catalunya. Za završetak magisterija morali smo izraditi završni projekt, a ovo je naš finalni rezultat koji smo implementirali. Zato smo bazirani u Španjolskoj, a kolektiv, kao i projekt je internacionalan. Za realizaciju projekta odabrali smo Rijeku jer je ove godine Europska prijestolnica kulture i to smo vidjeli kao veliku priliku. U veljači 2019. godine prijavili smo se s projektom. Naš projekt je odabran i sada smo jako sretni što smo ostvarili izložbu u Rijeci.“
Što volite raditi u slobodno vrijeme kada niste umjetnici? Koje su vaše strasti?
Sofia: Iskreno, imam puno interesa. Sada ću odabrati nekoliko njih. Jako volim izvedbene umjetnosti. U slobodno vrijeme također se bavim slam poetry. Riječ je o natjecateljskom umjetničkom događaju u kojem pjesnici izvode poeziju pred živom publikom i žirijem. Bavim se i handmade proizvodima te kolažom. Zapravo me zanima umjetnost u mnogim aspektima.
Marianne: Također imam puno interesa. Ne mogu izdvojiti samo jedan jer ih ima toliko mnogo. Zapravo, ovise o godišnjem dobu. Kada je zima volim kuhati, tijekom lockdowna bavila sam se hula hoopom, volim biti vani, biciklirati. Kao i Sofia, volim kolaž, dijelimo tu strast. Skačem s jednog interesa na drugi.
Obje ste kustosice. Koja je poveznica između kolektiva SOMAMA i izložbe?
Marianne: Izložba je prvi projekt kolektiva SOMAMA, ali definitivno nije zadnji. Kustoski posao zapravo podrazumijeva veliki spektar rada. Radile smo raspodjelu budžeta, bile smo kustosice, no većinom se fokusiramo na kulturalne projekte i sve ono što ih može oživjeti.
Sofia: Radile smo sve što podrazumijeva upravljanje projektom, pravnim aspektima, kako naći izvore financiranja što je u kulturnom aspektu uvijek nezgodan dio. No, mislim kako je najvažniji aspekt humanizma o kojem smo obje učile i koji obje doživljavamo upravo ovdje. To uključuje suradnju s ljudima, lokalnom zajednicom, građanima, okolišem galerije i umjetnicima. Iz tog razloga započele smo s javnim pozivom umjetnicima, studentima i kreativcima – kako bi naglasile taj aspekt humanosti u onom što radimo. Nije to samo predstavljanje umjetnika i njegovog djela, pisanje tekstova i pronalazak koherentnosti između ostalih umjetničkih djela. Naravno, i to smo radile.
Koliko dugo radite na ovom projektu?
Sofia: Započele smo krajem 2017. godine kada smo trebale osmisliti završni projekt. Nakon toga smo nastavile raditi na njemu. Rekla bi da ovaj projekt živi najmanje 2 godine, a izložba ga predstavlja u samo 2 tjedna. To je veliki proces i prošao je kroz teška vremena ako uzmemo u obzir trenutnu situaciju s korona-krizom koja je pogodila kulturalni sektor.
U Rijeci ste jedan mjesec. Što vam se najviše svidjelo?
Marianne: Pa nama je najfrekventnije mjesto bilo irski pub, koji zapravo nije irski – Harats Pub Rijeka. Najviše nam se utrlo u sjećanje prostor oko Galerije SKC.
Sofia: Da, jako volim tu subkulturu, underground energiju koju to područje ima. Street art mi se osobito sviđa, a sviđa mi se i što je Galerija SKC okružena različitim zajednicama različitih dobi. Svi su jako umreženi i spremni pomoći. Ljudi su jako srdačni, pomogli su nam stvarno puno i zbog toga imamo osjećaj kao da smo doma.
Što ste željele poručiti ljudima izložbom?
Sofia: Dugo smo se pitale zašto i kako realizirati ovu izložbu. Ako gledamo pitanje ekologije i okoliša iz perspektive pojedinca, globalne perspektive, političke perspektive, one su jako različite. Mi smo za izložbu odabrale perspektivu pojedinca, ali u isto vrijeme smatramo da je ovo pitanje itekako političko. Ponašanje pojedinca ne može biti jedino rješenje problema koji je ujedno i problem sistema. Multinacionalna korporacija može imati veći i jači utjecaj na okoliš. Samo jedna odluka, samo jedan klik jači je od ponašanja pojedinca. Kapitalistički sistem baziran je na neograničenom iskorištavanju prirodnih resursa u svrhu poslovanja i zarade. Činjenica da nema striktnih propisa koji bi zaustavili ili postavili granicu proizvodnje materijala koji zagađuju okoliš, kao i metoda, u suštini jest politički problem. Mi molimo i educiramo ljude da recikliraju, no ne možemo regulirati velike kompanije da to čine ili da proizvode manje takvih materijala. Primjerice, kada govorimo o gorivu za automobil, problem nije u tome da ljudi koriste fosilna goriva koja zagađuju okoliš, nego u tome da i dalje proizvodimo takva goriva unatoč alternativama koje postoje. U skladu s time, zašto smo odlučile govoriti o tome s individualne perspektive? Stvarno vjerujemo da poticanjem svjesnosti ljudi o tom problemu i konkretnim akcijama koje će potaknuti radnje put je koji moramo slijediti. Ovaj problem nije samo na ramenima pojedinca, trebao bi biti i na ramenima društva i sistema. Ta prekomjerna proizvodnja je politička intencija, a politička intencija je zaštititi posao ljudi koji žive od toga.
Misliš li da se stvari mogu promijeniti na bolje?
Sofia: Stvarno mislim da ima nade da se stvari promijene na bolje. Mislim da se već i mijenjaju u našem svakodnevnom životu. Vjerujem da je svaka radnja, politička radnja. Mi smo konzumenti i imamo ekstremno veliku moć u našim rukama, no imamo i lobi za promjenu. Smatram da podizanje svijesti ljudima je način da se potakne promjena. Kad postaneš svjestan, onda je tvoj trenutak za djelovanje. Poanta je da živimo na planetu u ovom trenutku i u interesu je svih živih bića. To je problem svih.
Gdje će završiti svi ovi artefakti prisutni na izložbi po njezinom završetku?
Marianne: Izložba završava 13. studenog. Na jednak način kao što su predmeti došli na ovu izložbu, dakle prikupljanjem svih materijala u prirodi, iz smeća, tako će se krug i zatvoriti. Kategorizirat ćemo predmete i vratit ćemo ih natrag u ciklus reciklaže. Krenuli smo iz jedne točke recikliranja, malo smo ga poremetili, no krug će se nastaviti. Tu je očita i poruka koju smo željeli poslati.
