Zvali su ga Jimijem Hendrixom flamenca. Jedan od najvećih gitarista na svijetu rođen je u andaluzijskom gradiću Algecirasu 21. prosinca 1947. godine kao Francisco Sánchez Gómez. Gradonačelnik José Ignacio Landaluce nakon njegove je smrti proglasio tri dana žalosti. Gitarist je uzeo ime de Lucía u čast svojoj majci Luciji, ali je zahvaljujući ocu, koji je uočio dječakovu nadarenost, postao jednim od najpoznatijih suvremenih glazbenika.
Otac, također gitarist, često ga je vodio na jam-sesije s kolegama iz četvrti. Ubrzo je i sam svirao po 12 sati bez prestanka, razvijajući svoju nadarenost koja će ga učiniti najvećim svjetskim veleposlanikom flamenco gitare. Ovaj „payo“, što znači da nije Rom, sam je odredio poseban glazbeni i plesni žanr u kojem se odražava spoj arapske, židovske i romske kulture i koji je sazrio na ulicama Andaluzije. Iako Algeciras nije bio poznat kao Sevilla ili Jerez, imao je sve uvjete za razvitak i promoviranje flamenca.
Kako bi pomogao svojoj skromnoj obitelji, Paco je napustio školu i otišao na međunarodnu turneju kao 12-godišnjak. Sa starijim bratom Pepeom, poznatim pjevačem, pratio je tada slavnog plesača, Joséa Greca. Međutim otac nije želio da dječak bude pratnja slavnih; htio je od svojega mlađeg sina napraviti solista.
Paco se ubrzo osamostaljuje i upoznaje druge glazbene stilove, pa u izvedbe uvodi zvukove jazza i brazilsku glazbu. Otkriva i klasičnu španjolsku kompoziciju, pa proučava djela Issaca Albéniza i Manuela de Falle. Iz njegove suradnje s pjevačem Camarónom de la Islom proizašlo je devet ključnih albuma renoviranog flamenca tijekom 70-ih godina prošloga stoljeća.
Početkom sljedećeg desetljeća Paco de Lucía oformio je poznati
„Guitar Trio“
s još dva virtuoza: Englezom Johnom McLaughlinom i Amerikancem Alom Di Meolom. Njihov album „Friday Night in San Francisco“, snimljen uživo, postao je referenca mladim glazbenicima i obilježio epohu.
Iako je rado surađivao s glazbenicima različitih obzora, de Lucía nije zapostavljao svoj izvorni identitet flamenco gitarista. Nakon boravka u meksičkom Yucatánu, gdje se aktivno bavio podvodnim ribolovom, glazbenik je bio daleko od scene više od tri godine. Afirmiranog karaktera i izražajne ličnosti, de Lucía je snimao materijal čim bi pronašao jedinstvene zvukove. Prošlog je ljeta na svojoj europskoj turneji oduševljavao publiku svojom nadarenošću i uvijek svježoj i očuvanoj strašću prema flamencu.
Doctor honoris causa
Jako cijenjen i poznat, Paco de Lucía bio je doctor honoris causa i dobitnik priznanja Prince of Asturias, najprestižnije španjolske umjetničke nagrade. De Lucía je bio voljen i među kolegama glazbenicima.
Deset godina stariji Pedro Soler sjeća se fenomena: na početku karijere, za trajanja koncerta, kada bi gitarist završavao virtuoznu melodijsku liniju, publika je uzvikivala
„Paco“
umjesto tradicionalnog „Olé”. Paco je obilježio povijest flamenco gitare kao i Carlos Montoya, začetnik modernog flamenca. Bio je svestran umjetnik; grub i nježan, plemenit i samostalan.
Klasični gitarist mlađe generacije, Miloš Karadaglić, upamtio je kako je „Paco de Lucía dokazao da flamenco gitara posjeduje svoju posebnost i vlastiti zvuk, nalik na glas solista, što je učinilo da se instrument drukčije shvaća i promatra. "On je svima nama primjer i model, otac kojega ćemo se uvijek sjećati jer je smatrao da gitara pripada jedinstvenoj, velikoj obitelji.“
Džana Mujadžić
