Sabahudin Budimlija naprosto voli Rijeku. Došao je tu u posjet na poziv prijatelja Darka Raminija i zaljubio se u Rijeku, u kvarnerski kraj općenito. Osjetivši snažnu inspiraciju krenuo je pisati i do sada je napisao pet knjiga poezije. Prve tri bile su „Fiume”, „Rimski luk” i „Mir junaka”, a nedavno je u Gradskoj vijećnici javnosti predstavio dva najnovija izdanja, knjige poezije „Plava Liburnija” i „Istriana”. U pripremi je i šesta knjiga, „Moje riječke staze“, koja izlazi iduće godine. Zanimljivo je i ugodno razgovarati s nekim tko toliko voli grad u kojem živite, osjećate neku tihu zahvalnost, koju ovaj pjesnik zasigurno zaslužuje.
Predstavili ste javnosti svoje dvije nove knjige poezije, koje predstavljaju Vaše osjećaje prema Rijeci i ovom kraju.
Prvi put sam tu došao 2016. godine i to nije bilo slučajno, došao sam na poziv prijatelja Darka Raminija, kojeg sam upoznao na jednom putovanju. Naime, bili smo zajedno na jednom izletu, gdje sam putovao sam sa svojom mamom i tamo smo se sprijateljili. Međutim, putevi su nam se razdvojili i godinama se nismo vidjeli. Kada je moja mama preminula, stupili smo u kontakt i on me pozvao da dođem u Rijeku, da se malo oporavim od tog gubitka. Tako sam nakon smrti majke došao u Rijeku koja me opčinila svojom poviješću, multikulturalnošću, arhitekturom, naročito barokom, ali i ljudima. I počeo sam pisati stihove o znamenitostima Rijeke, o riječkoj okolini, o odnosu ljudi prema drugim ljudima, o svemu što me se iznimno dojmilo. Nisam niti mislio da će od toga nastati knjiga. Ali kada je gospodin Ramini pročitao rukopis, predložio je da to publiciramo. Nakon nekoliko dana rekao mi je da je rukopis pripremio i predao u tiskaru.
Kroz cijelo sam djetinjstvo nešto pisao, napisao sam valjda na tisuće i tisuće stranica, međutim nitko nije tome pridavao značaj. Dakle, pišete od djetinjstva i ništa, ali odjednom nastane neka vaša knjiga. To mi se sve činilo kao ostvarenje nekog sna.
Tu ste stekli nove poznanike, prijatelje, ljudi su vas lijepo primili. Nekako, kao da ste im otvorili oči u kako lijepom kraju žive.
Ja se ovdje osjećam jako lijepo, jednim dijelom i zbog ljudi, građana Rijeke i načina na koji se oni odnose prema nama koji dođemo. Kad sam s gospodinom Raminijem posjetio crkvu u Kastvu, sreli smo časnu sestru na cesti i ona mi se tako ljubazno obratila: „Joj momak, nemoj tim stubama.” To je tako ugodno doživjeti u današnja vremena. Jedna doza ljudskosti može se dakle osjetiti među stanovnicima ovog podneblja, što nije slučaj baš svugdje u svijetu.
Izuzetno sam počašćen što je promocija moje dvije posljednje knjige bila u Gradskoj vijećnici, što nas je primio župan Komadina, kao i gradonačelnik Marko Filipović. Još sam uvijek pod dojmom svega, a istovremeno uživam u svakom trenutku koji provodim tu prije povratka u Tuzlu.
Zaljubljenik ste u Rijeku, a naša županiji jako je raznolika. Ima i mora i gorja, prekrasnih krajolika, opatijska rivijera je prekrasna, Učka, Gorski kotar... Sve je tu. Koji Vam se dio županije najviše sviđa?
Glasovao bih za Crikvenicu. Crikvenica ima ono nešto što mene privlači, jedan mali paket potpunosti. Najviše mi se u Crikvenici sviđa mostić, zatim one šetnice uz more. Crikvenica mi je bombon.
U razgovor se uključuje i Darko Ramini.
Ako se mogu uključiti, prvi posjet nekom gradu, osim Rijeke, bila mu je Opatija. I nije imao riječi kako iskazati svoje zadovoljstvo što je vidio tu ljepotu, ali Crikvenica je pobijedila :)
Obično je Opatija favorit, ali imate pravo, Crikvenica je posebno lijepa.
Ma Opatija je prelijepa, stvarno je dragulj, mora se priznati. Tu ima divnih zgrada, parkova, šetnica uz more, osjeti se taj dodir povijesti i raskoši Austro-Ugarske. Kao što moja pjesma, u prvoj knjizi „Fiume” kaže „Opatija stara dama”, a što dalje reći… No gledajući šire, onako za život, za neki mirniji obiteljski život, ipak – Crikvenica.
Dakle, Vi biste rado imali adresu stanovanja u Crikvenici.
Kad ne bi bilo Rijeke. :)
Dakle, Rijeka prije svega.
Da, Rijeka. Opatija je više za godišnji odmor, za gledanje, za uživanje, za pisanje pjesama, nudi inspiraciju. Opatija je poznata kao biser Jadrana. Ali za neki život, Rijeka je broj jedan i to podvučeno, a onda Crikvenica.
Darko Ramini radio je na svim vašim knjigama i priredio ih za tisak.
On je jedina osoba koja mi je pružila ruku, stala iza mene i na kraju krajeva uvjerila me da će to stvarno biti knjiga. Rekao sam da sam od kada znam za sebe stalno nešto pisao. Znate, kad meni moj brat blizanac kaže: „Ma hajde, on to samo nešto pisucka.” Njima to ništa ne znači. Od djetinjstva sam svirao klavir, a moja teta mom pokojnom ocu kaže: „Jooj, u tebe ono muško dijete svira glasovir.” Pričam to ne bih li vam dočarao sredinu. I nekako se pomiriš s time. Onda dođeš tu i sretneš čovjeka koji stvarno vjeruje u ono što radiš. To je velika stvar. Ta podrška dovela je do toga da je tiskana moja prva knjiga pod nazivom „Fiume”. Knjiga je imala 53 pjesme i sve su pjesme o Rijeci i znamenitostima Rijeke. Kad je stigla knjiga iz tiskare, nisam mogao vjerovati. On je te pakete knjiga složio u hodnik. Nekoliko puta išao sam iz dnevne sobe u hodnik i nisam mogao vjerovati. Poderem jedan paket pa ispadne knjiga, poderem drugi, opet knjiga.
Da je bio neki barometar sreće, koliki bi bio?
Joooj, ja mislim da bi eksplodirala stakla.
Nadahnuće Rijekom prisutno je i dalje, zar ne?
Da, mislim da je to zbog toga što je Rijeka bila prožeta različitim kulturama, različitim narodima i za mene predstavlja jedan mali mikrokozmos sam za sebe. Tako je ja doživljavam.
Vjerojatno ljudi koji dođu izvana to jače osjete, nego mi koji smo tu stalno. Naviknete se na svoju sredinu i ne analizirate.
Ramini meni kaže da sam ja njemu otvorio oči o njegovoj sredini.
Darko Ramini:
On mene podsjeća za začuđenog dječaka ili na Alisu u Zemlji Čudesa, koji je napokon otkrio neko bogatstvo.
Pa dobro, ti znaš da sam ja proputovao i Pariz, Beč, London, Budimpeštu, Istanbul i puno toga. Govorim da ovo što ima Rijeka, taj duh i tu osjećajnost prema drugima, toga nema nigdje. Počevši od časne sestre, Vjenceslave Nikolić. Tražio sam od svećenika da mi da njezino ime i prezime i poslao sam joj čestitku za Božić i Novu godinu. Toliko me se dojmila njezina ljubaznost, to je zbilja rijetko, pogotovo u današnje vrijeme.
I Vi ste takav čovjek. Vrlo empatičan i osjećajan i pristojan pa Vam to onda paše.
Da, to mi i drugi kažu. Moj je kolektiv više ženski, pogotovo u mom odjelu u administraciji. Ima nas samo pet muškaraca i kolegice mi kažu: „Ti si stari gentlemen, jedini gentlemen među njima.” Rado im dajem komplimente, najviše im se sviđa kad im udijelim kompliment. Kažu da toga više nema.
Kako Vam se hrana sviđa ovdje? Dosta je drugačije nego u Tuzli. Spomenimo recimo brudet, crni rižoto, buzara, frigane srdele, palente... Kako tu plivate s autohtonom kuhinjom?
Sve je to jako slično kao i u Tuzli. Nije mi toliko neobično jer ima toga i tamo.
Darko Ramini: Evo ja mogu reći što je on usvojio. To se od sada kod njega u Tuzli redovito kuha – palenta. Palentu je otkrio. Znao je za nju, ali je nije koristio, nije je pripravljao.
S čime jedete palentu?
S gulašom pretežno.
Samo čistu palentu radite? Jeste li pokušali unutra ubaciti sve i svašta? Brusnice recimo.
Pa ubacim sir i tako te stvari. Ono što sam probao i što mi se svidjelo tu jesu hobotnica i brancin. Jeo sam i ostale ribe, srdelice, inćune. To gospodin Ramini doma priprema, on je vrstan kuhar.
Taj čovjek sve radi, lektorira, vodi financije, kuha...
On je svestran. Ali njega stvarno možete prijaviti na kuharski show, Masterchef. Budući da dobro govorim engleski, ponekad me iznenadi ovako s nekom riječi, rečenicom, frazom. Vidim ja da on vlada i time.
Što Vas još zanima osim pisanja?
Recimo klasična glazba, engleski jezik. Ponekad prevodim kad imam vremena. Zapravo, volim prevoditi, a to po potrebi radim i u sklopu svoga posla.
Darko Ramini: Po pitanju klasične glazbe, gospodin Budimilija napravio je jedan potez gdje sam i ja ostao frapiran. Kupio je sebi i meni klavir.
To je napravio u znak zahvalnosti?
I u znak zahvalnosti i u znak svega. Kad je moja majka preminula, mene je iznenadilo kad te čovjek kojeg si sreo nekad davno pozove da se opustiš malo i zaboraviš sve ono što ti se dogodilo. To je vrlo rijetko danas.
Ono što je njega jako ganulo jest što je njegova mama umrla isto od karcinoma kao i moja. To ga je još više potaknulo da se pobrine za mene. Rekao mi je: „Aj ti dođi”. Ja sam rekao: „Ne mogu. Putovnica mi je istekla.” On mi je rekao da to sredim pa da dođem. Ja sam njemu opet rekao da ne mogu. „Što ne možeš?” Rekoh: „Ja sam sebi, kad mi je majka preminula, kupio malog psa, terijera i ne znam ako prima pse u kuću jer ima i takvih ljudi.” Kaže on: „Slobodno dođi.”
Darko Ramini: Dvije godine nismo se vidjeli zbog korone. A onda su došli ponovno. Fascinantno mi je kako životinje zapamte. Čim su došli, pas me odmah prepoznao, a odmah je znao i raspored prostorija.
Rijeku sustavno promovirate kamo god pošli, naročito u svojoj Tuzli.
Kad se pojavila knjiga „Fiume”, to je moja prva knjiga o Rijeci, njezinim znamenitostima i mojim impresijama, Slađan Ilić, jedan od rukovodećih ljudi u Tuzli, ponudio mi je da napravi promociju knjige koja je bila je vrlo posjećena, svi su dobro primili knjigu, kao i one kasnije.
Darko Ramini: Ja sam tri puta bio gost kod njih i svaki put sam se osjećao kao da je došao ne znam tko. Kad sam prvi put došao na njegovo radno mjesto, samo što nije bilo crvenog tepiha, osjećao sam se kao zvijezda.
Tako sam prezentirao Rijeku, njega u pozitivnom smislu da su se, kada je on došao na moj posao, svi okupili oko njega. Na promociji je u parteru bilo preko 80 ljudi, a na balkonu nismo ni brojili.
Darko Ramini: Oni u centru grada imaju jedan veliki atelje Mujezinović, to je zapravo rodna kuća tog slikara, bio sam ugodno iznenađen da se promocija održala na jednom tako prestižnom mjestu. Po mentalitetu ljudi Tuzla je dosta sličan grad Rijeci. Velika multikulturalnost, ljudi su jednostavni, prijazni. Lijepo je tamo.
Možda bi nekog začudilo, no Tuzla je dosta ravna. Kao Posavina. I velika i široka.
Tuzla je nešto veća od Rijeke i po broju stanovnika i po površini. Tuzla je baš ravnica i ono što je neobično jest da imaju svoje more. U centru grada gradska uprava prije nekoliko se godina odlučila na jedan pothvat. Imali su močvarni teren i od njega su napravili sedam panonskih jezera. Sve uređeno. Slana voda.
U prapovijesti je tu nekad bilo Panonsko more. Zamislite Central Park u New Yorku. Ima i dosta industrije. Tuzlanska županija može egzistirati sama – ima ekonomiju, rudnike, turizam...Osim toga, Tuzla je jako lijepa. Ima dosta baroka, uređen je grad.
Kada ćete opet doći u Rijeku?
Nadam se u veljači.
Jeste li ikada bili u Rijeci za vrijeme karnevala?
Nažalost nisam, ali uvijek mi gospodin Ramini pošalje slike, tako da sam upućen. Čak me je obavještavao i kada se gradila Palača šećerane.
Jeste li obišli Palaču šećerane?
Jesam. Pjesma o Palači šećerane bit će u mojoj šestoj knjizi o Rijeci.
Kada će izići šesta knjiga?
Trenutačno se pretipkava. Jako je velika. Ona će biti najjača što se tiče količine pjesama. Ima preko stotinu pjesama.
Darko Ramini: Na ljeto ili proljeće iduće godine. Ne možete ga zaustaviti :)
Već sam napisao tri pjesme.
Dok ste mene čekali :)
Zaista, nekada mi dođe neka tema na pamet i moram je zaključati, zaustaviti u glavi jer ponekad je nemam gdje zapisati. Mogao bih uvijek pisati. Dok gledam u ovu ulicu, mogu napisati pjesmu. Uvijek ima tema. Ono što se trudim jeste da moj način pisanja, jezik bude dostupan svima. Da me svi, od 7 do 70 godina, mogu razumjeti. Kao što je moj direktor kaže: „Joj što volim kad napišeš dopis, odmah prelaziš u srž i direktno gađaš u sredinu.” Tako i pjesme pišem. Iz moje duše izlaze, opisuju ono što vidim i osjetim u danom momentu. Ali glavna je tema Rijeka i okolica.
Koji dio Rijeke Vam se najviše sviđa?
Škurinje. Kada dođem u Rijeku, boravim na Škurinjama. Ima i mnogo pjesama o Škurinjama. Zatim, tu su Fiumara, Kazališni park, Drenova mi je jako lijepa i mirna, ali cijeli grad je lijep. Kamo god krenuo, pronađem djelić Rijeke, pa i u Zagrebu, i u Trstu. Kamo god odem, svugdje pronalazim Rijeku.
Tekst: Dunja Pavešić
