Moram se pohvaliti. Odmah na početku. Konačno sam spavao k'o čovjek. Nije to ni približno onome što bi trebalo biti, ali da ne cjepidlačim - 10 sati klasičnog sna, s nekoliko buđenja, okretanja, glupim snovima, dvominutnom pauzom za pišanje i ponovnim snom. Ono najvažnije je vrijeme spavanja - od 1 ujutro pa do 11. Dakle, kao potpuno normalan čovjek pa i više od toga. Teškog srca ću se prisjetiti što sam još jučer proživljavao sa svojim snom, kada sam se tjerao vratiti ''u normalu'' i imati kakav-takav bioritam.
Već je bilo riječi o insomniji, problemu koji se pojavljuje svakog ljeta kada zamijenim ''dan za noć'' i kada smo na turneji s bandom. Naravno, ovo ljeto dogodilo se nekoliko stvari koje su moji osobni rekordi, pa da odmah spomenem najbitniji:
Osobni rekord nemogućnosti spavanja i utonuće u san u 10.30 ujutro. Zamislite scenarij - umoran dolaziš sa gaže, oči ti se sklapaju, već je negdje 4 i pol ujutro, obaviš sve što moraš, baš kako piše u udžbeniku, odeš pod tuš, opereš zubiće, prekrižiš se i legneš u krevet. Oči se same sklapaju, ali ne možeš zaspati jer inače svaki dan zaspiš oko 7. Tada dolazi do rekorda - na satu je 10 i pol ujutro. Naravno, dok nisam spavao pogledao sam cijelu prvu sezonu jedne serije koja je već pripremljena upravo zbog toga ''zlu ne trebalo''.
Pokušao sam čak i sa dosadnim knjigama od kojih će mi se spavati nakon dvije stranice, ali ne ide. Pa onda bolje gledati seriju koja je zabavna.
Naravno, to nije sve. Buđenje je negdje oko 18.00, sam sebi i svijetu se čudiš da li si normalan, popio bi svoju ''jutarnju'' kavu, ali nije baš normalno to raditi kada uskoro pada mrak. Sljedeći dan se nastavlja muka jer tomu moraš stati na kraj, pa se nakon 2 sata sna budiš u 10 i pol, isto ono vrijeme kada si jučer legao, samo da budeš kao svi ''normalni ljudi''. I danas- ta- dam!!! Konačno sam više-manje u ritmu sa ostalima. Nikad mi nije išlo kad sam pokušavao biti normalan i kao svi ostali, ne znam zašto se još uvijek trudim.
Što još ima novog u mojoj sobi?
Da, počistio sam nekidan. Detaljno. Živcirale su me police iznad glave pune knjiga koje samo čekaju da mi padnu na glavu. Inače imam prokleti osjećaj čitati dvije do tri knjige odjednom, pa iz svake viri onaj papirić koji označava na kojoj si stranici. Na engleskom se to zove bookmark, a kako se na naški kaže, ubijte me ako se sad mogu sjetiti. Brat me ubitačno zajebava zbog toga, ali on ne shvaća da ja čitam onako kako mi dođe- jedna je knjiga ozbiljna i složena, druga je lako štivo, treća neke druge tematike- i ja jednostavno biram onu kakav mi je dan. Bitno je da na kraju ipak sve pročitam.
Tako sam nekidan napravio malo reda i sad ima nekoliko komada koje čekaju da ih se pročita do kraja, iako je već došlo vrijeme da razmislim kamo ću skladištiti sve ove pročitane. Ne znam da li sam spomenuo, ali volim kupovati i posjedovati knjige, odlazak u knjižnicu mi je tlaka jer me tada pritišću s rokovima, a ovako sam totalno free. Plus toga, ovako se mogu baviti svojim omiljenim hobijem- podcrtati sve štosno što nađem u knjizi i onda se vraćati na to kada god poželim. Siguran sam da ću jednog dana imati svoju vlastitu malu knjižnicu, prostor u kući za sve ono što sam pročitao i što želim pročitati.
Uz knjige, tu je i mnoštvo cd-a koje slušam prije spavanja i jedino što je na struju u mojoj sobi je glazbena linija i noćna svjetiljka, koju ja svejedno po svoju zovem ''lampadina''. Serije se gledaju s mobitela.
Odavno sam makao sve elektronske komponente čiji sam veliki fan samo da bih u miru spavao, a zidove ofarbao u zeleno. Još nisu smislili taj ''feng shui'' koji mene može potpuno smiriti. :)
A što je sa društvom u mojoj sobi?
Naravno da nikad nije dosadno. Sigurno ste se pitali kakav je moj društveni život u slobodno vrijeme. Uvijek imam društvo u sobi. Čak nekoliko njih. Da ne bude dosadno, tu je stonoga koja navrati s vremena na vrijeme, i koju od milja zovem Timothy. To je ime jednoj stonogi prije skoro 10-ak godina smislila jedna moja bivša cura koja je svakodnevno komunicirala sa vražjom stonogom i vikala na mene kada sam je htio pogoditi novinama.
-ne diraj Timothyja!
-dobro, neću.
I tako je stonoga ostala Timothy. Naravno da i ja komuniciram s njim. Timothy je super. Nikada mi ne smeta, kažem mu samo:
-Timothy, da ti nije slučajno palo napamet približiti mi se previše jer znaš što te onda čeka.
I Timothy je stvarno poslušan. Uvijek drži taj pametni odmak i ne smetamo jedan drugom. On živi svoj život, ja svoj. Tu i tamo mu kažem kako sam umoran, a sluša me i kada se smijem tim serijama koje gledam. Možda se i on nasmije.
Ostatak društva još nisam tako pripitomio. Naime, jednu noć izludio me jedan komarac. Siguran sam dapače da je bila žensko. Kada muškom kažeš da te ne pili toliko, on to shvati. A znate kako je kad nervozno kažete ženi da prestane - ona samo još pojača, nastojeći izbaciti vas iz takta. Tipično. Komarica. Nazvao sam je Marica.
- Marice, molim te prestani, dosadna si, a tvoje postojanje je pod sve većim upitnikom!
- Zzzzzzzzzzz kaže Marica, i odleti
Zaspim ja nekako opet, ali evo nje oko moga uha...
- Zzzzzzzzzzzzzzzzzzz
U tom trenutkom sam sebe udaram po glavi, sa nadom da ću Marici začepiti gubicu i sve ostalo. Tipično ženski od nje. Razbudila me do kraja. Razjebala me totalno. Palim svjetlo i tražim je. Da je ta komarica na dvije noge, sada bi bio vrijeme za seks, ali ne, ona to nije. Sada je vrijeme da je potražim. Sada će ona imati seks sa mojom falšom kroksicom!
Tražim Maricu po sobi. Vidim je. Đubre je ogromno, debela je, smjestila se između dvije police, taman između Coelha i Deep purplea. U tom trenutku razmišljam da li je ispravno što radim, Marica sigurno ima familiju i tko sam ja da joj sudim, tko sam ja da joj oduzmem život? Imam grižnju savjest zbog toga i odustajem od ganjanja Marice falšom kroksicom. Kažem joj:
- Marice ovo ti je zadnja šansa. Ja možda jesam lud, ali i ti imaš pravo da živiš, samo odjebi van iz moje sobe.
Nakon nekoliko vremena opet zaspim, ali, pogađate, uporna je Marica, debela prokletnica je nezasitna, i iako se inače ne bunim na nezasitne, ove mi je pun pimpilinić. Palim svjetlo, bijesan, i definitivno izbačen iz takta:
- Marice, došao je tvoj kraj. Pozdravi se sa rodbinom ako su tu negdje.
Tražim po cd-ima Europe i ''The final countdown'' da dobijem pravu atmosferu, a da Marica bude svjesna da su došle njene zadnje sekunde. Đubre mi bježi, ali ja se ne dam. Objavio sam joj rat. Skačem kao kreten po sobi, rušim, ona leti i drži me za totalnog idiota. Zaustavlja se na zidu kraj prozora. Zamahujem kroksicom, ona vješto izbjegava udarac.
Sakrila mi se. Ne znam gdje je. Europe je odsvirao svoje, već je počela ''Carrie'', tako da je vjerojatno Marica pomislila da sam se oraspoložio, pa je izašla iz mračnog kuta i pojavila mi se na zidu, kao da se namjestila za moj bekend koji je uslijedio. Na onom dijelu teksta ''...things they change, my friend'' Marica je udahnula svoj zadnji dah i ostala prilijepljena na zidu kao uspomena na našu divlju noć.
Dok sam se opraštao od nje, ovi iz Juropa su taman pjevali kraj refrena ''...maybe we'll meet again, somewhere...''
Možda je negdje i sretnem, tko zna. :)
O intimnim susretima mene i muhe Dragice čitat ćete neki drugi put, danas više nema mjesta. ;)
Do sljedećeg četvrtka,
Živili vi meni.
Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
