Nihat radi u bolničkoj menzi i vodi trivijalni život samca u kojem su redovni izlasci s prijateljima i viđanja s prostitutkom jedini tužni vrhunci. To jest, sve dok ne započne aferu s novom kolegicom Ayse, privlačnom mladom ženom čiji muž služi desetogodišnju zatvorsku kaznu. Nihat otkriva da neobično liči na njenog muža, a u novoj vezi Ayse grabi priliku da radi sve što sa svojim mužem nikad nije mogla. Međutim, jedan dramatični događaj mijenja čudnovatu idilu u kojoj je Nihat postepeno preuzeo identitet i izgled svog kriminalnog dvojnika, s posljedicama koje uz to idu.
Tayfun Pirselimoglu je , u najboljem Hitchkokovskom „vertigo“ – stilu , napisao i režirao jučerašnju sarajevsku premijeru svog posljednjeg filma „I'm not him „ (Ben O değilim).
Egzistencijalni thriller, moguće malo razvučen , ali u svakom slučaju psihološki zanimljiv, govori o ljudskoj potrebi da budemo netko drugi u svijetu koji nije naš. U tom drugom svijetu i tuđem zivotu, glavni akter Nihat preuzima tuđi identitet (pa se onda zove Necip) i zajedno sa novim identitetom mijenja i svoj karakter, paralelno sa mijenjanjem posla i mjesta boravka. Međutim, u tom novom svijetu kao Necip, on susreće osobu iz ranijeg života ( Ayse). A njezina sudbina u tom novom životu ima dodirne točke sa Ayse iz zivota Nihata.
Puko prepričavanje radnje je trivijalna recenzija, pa se u daljem tekstu možda treba pozabaviti dubljim smislom kojeg ovaj film zasigurno ima.
Imamo li svi svoje dvojnike negdje na planeti i jesu li naše sudbine povezane ili mi to samo pretpostavljamo a ponekad i želimo da jesu? Zašto nam to treba? Možda zato, jer bismo onda imali priliku vidjeti svoje živote u nekom drugačijem ruhu na nekoj drugoj sceni ..i sa nekim drugačijim ishodom.
Nakon projekcije, nameće se pitanje jesmo li toliko nesretni u ovom zadanom svijetu, pa kao jedini izlaz vidimo preuzimanje tuđih života i navika. Svi smo u nekom trenutku poželjeli biti netko drugi, vjerujući da bi taj život bio zanimljiviji i bolji. Nihat, igrom slučaja, upada u odnos sa Ayse a onda, s vremenom, svjesno a ne više slučajno, preuzima identitet njezinog muža… I to mu na kraju lupa o glavu.
Najbitniji preokreti u filmu dešavaju se svaki put kad glavni akter zaspi pa se probudi. Stoga i logična misao da je neki drugi život /identitet, nešto o čemu svatko od nas zapravo sanja … u svakom slučaju barem s vremena na vrijeme.
Druga strana medalje je kao tamna strana mjeseca. Nismo je vidjeli ali ona ne mora nužno biti “tamna”. Doduše u Nihatovom slučaju jest tako. Mada pretpostavljajući kakav bi ishod mogao imati taj proces mijenjanja identiteta, glavni akter uporno nastavlja sve do konačnog odlaska u bezdan (zatvor). Jesmo li možda naučili da je svatko, na kraju krajeva, sam tvorac svoje sreće i nesreće…I da je sve uvijek stvar izbora čak I kada se čini da drugog izbora nema.
Film zasigurno neće postati blockbuster ali će naći svoje mjesto na festivalskim programima. Znači li to da je loš ili dobar ?
Davor Mucić
