Sama po sebi ta je izložba riječkog mladog znanstvenika Svena Maričića vrlo zanimljiva jer nam približava znanost koja je počesto hermetična, nerazumljiva, nedostupna, daleka. Poruka s jednog plakata (na samoj izložbi) – „Znanost je zanimljiva – kao i život“ rječito govori o temeljnoj poruci te izložbe.
Koncept izložbe, zvuk i svjetlo djelo su prof. dr. Saše Ostojića (prodekana Medicinskog fakulteta u Rijeci) koji je poznat riječkoj javnosti (ali i šire) po svojim multimedijalnim predavanjima s temeljnim motom – izvlačenje medicinske znanosti iz mraka tajanstvenosti i njeno približavanje ljudima izvan medicine.
Ne bih na ovom mjestu pisao o sadržaju izložbe (otvorena je do 24. siječnja 2015.) već o samom otvorenju koje je bilo neuobičajeno.
Tko nije bio na otvorenju spomenute izložbe, a posjeti je ovih dana, propustio je vidjeti svečanost otvorenja likovne izložbe koje je visoko podiglo ljestvicu za sva buduća otvaranja likovnih (i sličnih) izložaba u Rijeci. Zvuk i glazba, svjetlo pa čak i dim te video projekcija bili su svojevrsni performans koji je zamijenio uobičajeno otvorenje pozdravnom riječi nekog govornika.
Govornika nije bilo,ali se čula riječ (u offu) o znanosti, pregnućima znanstvenika – njenih nositelja, vrijednosti i značaju njenom u našim životima, o znanosti koja nije bauk strašni već naša nasušna potreba kako bi nam život bio bolji, ljepši pa čak i dugovječniji.
Otvorenje jedne likovne izložbe kakvo smo vidjeli sinoć u Malom salonu do sada nije viđeno u Rijeci. Premalen je bio Mali salon da primi sve one koji su željeli nazočiti otvorenju izložbe koje je unaprijed bilo najavljeno kao riječka novost. Modernost, rekao bih avangardnost, otvorenja izložbe „3D print u biomedicini“ putokaz je kako bi valjalo otvarati i druge izložbe – temeljno likovne ali i one u sadržajnim inačicama. Tom izložbom, odnosno njenim otvorenjem Rijeka se, modernošću i atraktivnošću čina otvorenja približila Europi u kojoj je,uglavnom, prevladan i zaboravljen stereotip nekadašnjih otvorenja izložaba. Dvojac riječkih znanstvenika, mlađe generacije – Ostojić-Maričić - zorno je pokazao da novo vrijeme traži i nove prezentacije izložaba. Bojnost posjetitelja potvrdila je staru spoznaju da nema krize recipijenata (posjetitelja, gledatelja, čitatelja) – od izložaba, kazališnih predstava i televizijskih programa do knjiga. Svaki dobar program ima svoje „potrošače“.
Multimedijalno otvorenje bilo je, jasno, samo na otvorenju. Tko ga je vidio, sigurno će ga pamtiti, a tko nije – samo može čekati neku novu sličnu priliku.
Borislav Ostojić
