Na jednoj tabeli u blizini moje kuće godinama je stajao stari smjerokaz. Ispran od kiše, izbljedjeo od sunca, govorio je: Trst =68km. Skoro pa 69. :) Kao klincu riječ ''Trst'' zvučala je kao obećana zemlja, kao Diznilend. Sve što sam povezivao sa Trstom bila je teška pozitiva, a o Trstu su mi do tada najviše govorili- mirisi. Mama i tata vraćali bi se doma sa hrpom najlona i torbi, i sve su imale neki poseban miris. Ta talijanska ''špeža'' jednostavno je imala neki poseban, uzvišen, predivan miris, tako svjetski. Sadržaj tih najlona mirisao je na te talijanske butige koje ću tek kasnije upoznati i uvijek sam morao nosinu ubadati unutra. Dok sam bio klinac, svi naši dućani mirisali su isto, socijalno, još nije bilo ovih velikih lanaca i svaki ''dih butige'' bio je isti. Dan- danas me oduševi ako uđem u neku staru trgovinu koja je, nekim čudom, opstala i naletim na taj Jugo- miris. Odmah potražim Bazooke i Čunga lunge te sladoled u loptici, ali ne nađem ih. Ako i nađem, nemaju više onaj isti okus.
Trst je bio puno privlačniji iz mnogo razloga- bio je to izlet koji se planirao, planovi gdje će se parkirati, a onda i pripreme za cjelodnevnu šetnju Trstom gore-dole. Bože, kako mi nedostaju vremena kada me tako veselio miris žvakaća ''Brooklyn'', sa mirisom breskve. Sada ih mogu nanjušiti. :) To je za mene ukratko bio Trst. Sadržaj vrećica koje su roditelji doma donosili obećavao je da je Trst u stvari velika, šarena trgovina, puna igračaka i tako finih stvari. Jedva sam čekao da me jednom uzmu sa sobom. Kupit će mi sve igračke! :)
Relativno kasno poslušali su moje konstantno pilanje da me uzmu sa sobom. Točno se sjećam. Treći razred. 27 ožujak. Ne bi vjerovali, svake godine, 27. ožujka ja se sjetim da je godišnjica odlaska u Trst! Taj dan zapisao sam zlatnim slovima u svoj osnovnoškolski dnevnik. Kaže mama: a budala svašta pamti. : ) Znate onaj adrenalin prije izleta, kada jednostavno ne možeš spavati? Ono uzbuđenje koje tamo negdje poslijepodne dođe na naplatu jer si umoran k'o pas od nespavanja? E, pa to je mene pralo prije odlaska u Trst. S mamom i tatom bio sam na njihovim putovnicama, smješkajući se sa slike u nekoj country-košulji kao da pjevam Jambalaya!
Jutro prije polaska tata klasično nervozan jer zna da će ga stara ispiliti taj dan do krajnjih granica pohodom na sve dućane koje je isplanirala, a on će, kako god da okrene, samo vući hrpu vrećica sa sobom. Vjerojatno još nervozniji jer zna da ću mu ja, balavac, kada sve ono ugledam, izbiti zadnju talijansku liru iz džepa.
Krećemo. Granica. Slovenska još ajde, to znam kako ide. Ali talijanska! Tu još nisam bio! Koje uzbuđenje! Idem u Italiju! I tada...rampa se diže, prelazimo preko. Bijela tabela ''Italia''. Drukčiji font slova. Vidi ovo- drukčije im izgledaju kontejneri, svi su neki nabildani, sa zelenom crtom. Ovako nije kod nas. Moje dječje oko prati svaki detalj. Registracije na automobilima sve su neke crne, male, sa bijelim slovima i brojkama. Nemam pojma što sam ja očekivao da će biti Italija. Valjda sam očekivao totalnu promjenu, i onda sam i najmanju sitnicu primjećivao. Ulaskom u grad sljedilo je ogromno razočaranje- šta to je to? Pa ovo je kao Rijeka! Di su igračke? Di je šareno? Di je Diznilend? Pamtim te prve minute po tome da mali motorini lete sa svih strana i da golubova ima toliko da će mi se garant tokom dana neki posrati na glavu. Bio sam van sebe. Niš od mog Diznilenda.
U to vrijeme u Italiji je bilo sasvim normalno ući u garažu, platiti parking i pičiti po onim uskim prolazima penjući se na katove. Znam da me i to fasciniralo, doma to nisam vidio. Parkiravši se, dogovor je bio da prije kupujemo one nužne stvari po koje smo i došli, a kasnije ide ''moje vrijeme'' gdje mi se kupuju tenisice i sve ostalo što naprdim. Naravno da to nije bilo tako. Već u prvoj butigi zapilio sam da želim nove starke, a moji su me uvjeravali da je tu sve skupo i da ima dućana gdje ćemo to naći jeftinije. Ajme, kako mi je bilo dosadno gledati kako mama kupuje deterdžente, sapune i ostale gluposti. Naravno da sam pilio da uzme onaj skuplji deterdžent u kojem dobiješ walkman, i apsolutno je nebitno što će se slušalice raspasti nakon 2 dana.
Prava pomutnja nastala je kada smo, šećući gradom, slučajno naletjeli na neku bijesnu trgovinu igračkama gdje mi se totalno pomutio mozak. Nisam znao što bi prije, mislim da su poludjeli sa mnom. U to vrijeme stalno sam gledao skejterske filmove, i kada sam ugledao skateboard, mojoj sreći nije bilo kraja. A tata ni čut. Znam njegovo odlučno: ''nema šanse, past ćeš s toga. Ne dolazi u obzir. Ja te ne mislim voziti u Lovransku bolnicu.'' Onda ja i dalje uporan ko konj. Onda mu vidim u pogledu da se možda malo smekšao pa koristim gužvu. Ali ne. Sljedeći trenutak opet odlučno lice. I onda mudrost koju kao da upali na prekidač samo kada je krizno stanje: Mauro, ma pogledaj koja je to plastika. Nije to pravi skateboard. Kasnije ćemo naletjeti na neki sa pravom daskom''.
Meni je to onda amen. Tata je rekao da ne valja. Dakle, stvarno ne valja. Jer ako ga slomim, on će ga morati popravljati, baš kao što je uvijek morao variti slomljene vilice na mojim biciklama. Uspjelo mu je. Odvukao me od skateboarda, u sebi dobro znavši da od sada nadalje u širokom luku izbjegavamo sve dućane gdje mogu ugledati skateboard. Do sljedećeg izleta u Trst se izvukao. :)
Do kraja dana, nakupovali su mi hrpu svega i svačega, tako da sam sav sretan sjedio na zadnjem sicu u autu i jedva čekao doći doma pootvarati sve kutije. Auto je mirisao na Trst. To je bio taj miris. Miris Trsta.
Trst je nekada bio poznat i kao pravi raj za glazbenike, jer su u legendarnom ''Musicali Rossoni'' mogli kupiti instrumente koje su kod nas mogli samo sanjati. Znam da me fasciniralo toliko glazbene opreme na hrpi. Nekoliko godina kasnije taj dućan postao je glavni cilj mojih odlazaka u Trst i skateboardi mi nisu bili ni na kraj pameti.
Moja obitelj već 3 generacije ima jednu naviku koja se neće tako brzo iskorijeniti, a tiče se upravo odlazaka u Trst. Kada se odlazi iz Trsta, kupuje se ona prava talijanska mortadela i ogromne masline. Na kraju novine ''Oggi'' i ''Gente'' za nonu. Mislim da je rezanje one ogromne mortadele sa rukavicama, spretno zamatanje iste, te bogatstvo mirisa te butige nešto što me najviše fasciniralo prvi put kada sam bio u Trstu. I do dan danas me fascinira, jer to je jednostavno nešto što moraš napraviti kada si tamo. To je ''must have''. I onda još limenka od 0,33 Coca –cole. Kaže mama da je nono krenuo s tom navikom, ona pokupila od njega, a ja eto, od nje. Ja sam pri svom prvom izletu u Trst malo ''promijenio'' obiteljsku tradiciju, pa nisam izdržao do doma, nego sam mortadelu odmatao na parkingu i trpao u usta, a roditelji se križali od muke. Previše je mirisala, nisam izdržao. Veće oči leh rit, rekli bi mi. :) Od tada sam si redovito slagao sendviče na parkingu. Seljak. :) Danas se ipak, jedva jedvice, suzdržavam.
Nekidan sam sa svojim prijateljem Jakovom ponovno pohodio Trst. Ali išli smo iz čiste zafrkancije, popiti kavu. Kava. Miris kave na ulicama Trsta. Nezamjenjivo. Platio bi je šesterostruko, samo za taj osjećaj. Stari Fiati i Alfe koji se vuku po cesti. Izlozi onih starih, obiteljskih dućana. Kineske trgovine kojih nekad nije bilo, a sada niču kao gljive poslije kiše. Nažalost, nelijepe Talijanke. Naša Rijeka je stvarno grad sa najljepšim ženama na svijetu. Ne znam što sam očekivao, da ću na svakom koraku ugledati moju omiljenu Sophiu Loren, ili pak Monicu Belucci. Ne znam. Ali u cijelom danu vidjeti možda dvije zgodne žene, stvarno je premalo, kada si naučen da riječkim Korzom sada u proljeće jednostavno ne možeš prošetati, a da ih ne ugledaš barem 10 u 5 minuta.
Nekidan sam gledao Trst nekim drugim očima. Da, Talijani imaju stila. Što god rade. Ti dućani i dalje nekako nadmašuju naše, ne sadržajem, ne kvalitetom, čak naši danas izgledaju i modernije. Talijani valjda nesvjesno u sebi imaju taj smisao za modu. To ''nešto''. Taj stil koji mi nećemo imati nikada. Nešto što će nas uvijek tjerati da se vratimo. Ako ništa drugo, da se prisjetimo mirisa i okusa djetinjstva.
U vrijeme mog prvog odlaska u Trst, kada je Beverly Hills 90210 bio serija na koju smo svi okidali, a Guns'n'roses i Michael Jackson harali top ljestvicama, život je još uvijek koliko-toliko bio normalnog tempa. Danas svi još brže voze, lete, žure. Danas Kelly iz Beverly Hillsa ima 40 godina, Axl Rose je spaljen i izbotoksiran, a Michaela Jacksona, nažalost, nema. Danas pišem kolumne o tome kako sam jeo mortadelu na parkingu i ljudi to čitaju. Danas je lijep i sunčan dan i vrijeme je da predam kolumnu, po stoti put, ''pet do dvanaest''. Ostaju nam uspomene, u obliku pjesama, mirisa i okusa.
BTW, da ne bi rekli da je slučajno- nekidan sam bio u legendarnom ''Ex-u'' gdje je hrana odlična i jeftina, i pogodite koliko je došao račun? Da, da, 69! :) Ako ne vjerujete, pogledajte sličicu, dokumentirao sam! :) Pa recite da me ne prati moj sretan broj! ;)
I dalje je u tijeku nagradna igra: kako će se zvati Maurov solo album?
Svoje odgovore ( a možete postaviti i pitanje, tko vam brani?) šaljite na maurovizija@teklic.hr i osvojite knjigu i cd vašeh blesavog autora, a oni samo što nisu izašli! :)
Živjeli vi meni! :)
Mauro
