Nije ovo poznata pjesma još poznatijeg dubrovačkog brka Mile Hrnića. Ne, ne. Ovu ludu 2013. slobodno mogu nazvati ''vrati se'' godinom, jer stalno dobivam poruke takvog sadržaja. Ili mi pišete da se vratim u Koktelse ili da vam vratim Mauroviziju. U Koktelse neću sigurno, a Maurovizija je samo imala malu pauzu. Zašto? Jer sam se nakon godina i godina ludosti neko vrijeme stavio na ''off'' za sve što ima veze sa javnošću. Malo sam ''poradio'' na svom privatnom životu i bavio se najnormalnijim stvarima. Naravno, ne mogu puno vremena biti na miru, jer je pozornica, pisanje i sve što ide uz to, poput droge i počne ti faliti. Isto kao što ti se u nekom trenutku sve to zgadi. Prođe vrijeme, udahneš, napuniš baterije, i evo te opet, spremnog za nove pobjede. Lijep je osjećaj kada ljudima fališ, kada ti pišu. Izmami mi to osmijeh na lice, jer onda vidim da sam ostavio nekog traga, da nekog stvarno vesele te kolumne četvrtkom, te pjesme koje su zauvijek zapisane u jednom vremenu.
U biti, drago mi je da sam si uzeo malo pauze. Kada živiš tempom 100 na sat i takva si osoba da se ne znaš smiriti, to zna biti poprilično teško. Dobro je jedan dan, dva dana, a kasnije postaješ nervozan jer ti fali ta brzina, i da se stalno nešto događa. Međutim, uvijek se nešto događa.
Volim puno puta navesti onaj film u kojem je starac poručio mladiću: ''dobro se osvrni oko sebe. Jer...uvijek se nešto događa.'' Imajući tu rečenicu u glavi koja mi često odzvanja u ušima, stvarno sam si dao zadatak da vidim što se to sve događa. Znate onaj osjećaj kada dođete na rampu i morate čekati – e, pa većina današnje generacije momentalno uzima mobitel u ruke, i već je na sms-u, chatu i tko zna čemu. Ja sam prvi takav. Onda sam rekao – smeta me malo što sam svima dostupan u svakom momentu na bilo kojem servisu. Nakupilo se toga – Skype, Whatsapp, Instagram, Facebook, ma nema kraja. Isključih mobilni internet dok sam negdje. Onda borba dok stojim u redu da ne vadim mobitel iz džepa i ne igram se njime. Okrećem glavu i pratim što se događa. I kontam da smo mi ljudi stvarno podosta otišli u klinac.
Generalna nervoza. Nezadovoljstvo. Nedostatak osmijeha. Ovako bih mogao do sutra. Razbio nas je tempo koji smo si sami nametnuli. Mislim da je grozno biti dostupan svakome u svakom momentu. Najgore je što nisi dostupan sebi, jer živiš na nekom auto-pilotu, ništa ne doživljavaš istinski, već ofrlje, jer brzo tražiš još, još, još, nešto novo. Ne doživljavaš potpuno i ne ispunjava te ništa. Poželim sve ove gadgete o kojima sam postao ovisan baciti u pizdu materinu i otići u šumu brati ciklame sada u kolovozu. U čemu je stvar? U glavi ti odzvanja- a što ako se nešto dogodi, što ću bez mobitela? A zamislite koja je to psihijatrija da svatko od nas , bili na moru, u šumi, bilo gdje, KONSTANTNO tipkamo po tim sranjima? Najgore je što smo svjesni, a ne mijenjamo ništa, jer strah nas da nešto slučajno ne propustimo.
Nedavno je umro Željko Malnar, čovjek koji je putovao svijetom kada nije bilo GPS-a, jeftinih avionskih letova i all inclusive aranžmana za 7 dana i 3000 kn. On je bio onaj tip s mudima koji je sjeo na motor i otišao, kamo ga cesta odnese. Zbližavao se s ljudima u krajevima koje je posjećivao i nama običnim smrtnicima pričao priče sa putovanja. Danas si smiješan kada bi se usporedio sa njim, a svaki drugi balavac se naziva ''svjetskim putnikom'' i želi postati putopisac. Sve više cijenim ljude koji ne jebu ništa moderno i žive u nekom ''svom svijetu''.
Nekidan sam bio na koncertu Los Caballerosa u Opatiji. Koncert je završio oko pola noći i željeli smo sjesti na neku terasu i popiti piće. Nismo imali gdje jer su već sve počeli zatvarati. Onda se ja pitam – a gdje je nestala ona moja stara, mondena Opatija? Izgledom je tu, ali MI smo se promijenili, i mi smo to dozvolili. Nije se promijenilo ni more, ni stijena, niti cesta. Ok, eventualno poneka šahta više. :) Nije ni čudo da ljudi čeznu za starim vremenima. Nije to ni Tito, ni bolje plaće, niti ne znam što. Ljudima fali onaj osmijeh koji su imali i koji su gledali kod ljudi u svojoj blizini. I ja sve više pratim osmijeh ljudi koje srećem. Povremeno i sebe popratim i pitam se da li se smijem od srca. Da, smijem se od srca, jer sam si uzeo vremena samome sebi posložiti u glavi najbitnije stvari u životu. U svemu u životu treba davati sve od sebe, to je moj zaključak. Zašto? Jer onda navečer u krevet liježeš zadovoljan, ispunjen. Ako sve napraviš do pola, po principu ''bit će to dobro'' nisi sretan ni ti, niti itko oko tebe. Upravo zato što smo prestali davati sve od sebe i sve gledati kroz prizmu novca, zarade i brzine života – upravo zato više nema one muzike kao nekada, auti više nemaju dušu, i zato se nama čini da su mjesta izgubila dušu. A mjesto – mjesto čine ljudi. Nismo mi izgubili dušu, samo smo je stavili na spavanje.
Ali vjerujem da dolazi dan kada ćemo svi skupa popizditi, reći da nam ide na živce što skupi pomidor u Plodinama nema onaj okus kakav bi trebao imati i kakvog se sjećamo, da bi stvarno trebali nazvati staru ekipu, kupiti par kila ćevapa i zaroštiljati negdje u šumi, poslati sve u pizdu materinu i pjevati '' Tri sam ti zime šaptala ime'' u jedan glas.
Kao što vidite, ja sam već popizdio. Ono što vam ja garantiram je da ću uvijek dati sve od sebe .U ovoj pauzi mislio sam Mauroviziju preimenovati u Maurovision, ipak sada imam europsko tržište pred sobom. :)U toj istoj pauzi napisao sam mnogo ( vjerujem) dobrih pjesama koje će ubrzo ugledati svjetlo dana. Sve su jako pozitivne i vesele. Kada već imam dar pisanja, barem da vas malo veselim. Ako vam je do tuge, upalite televizore i uzmite bilo koje dnevne novine. A ja odoh na more, bez mobitela. :)
Do sljedećeh četvrtka,
Voli vas Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
