U riječkoj katedrali svetog Vida, u povodu stote obljetnice utemeljenja Riječke biskupije, svečano je predstavljena monografija koja se s pravom može nazvati kapitalnim djelom za riječku i nacionalnu povijest umjetnosti. Knjiga „Katedrala svetog Vida u Rijeci“, autora prof. dr. sc. Damira Tulića i dr. sc. Maria Pintarića s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, kruna je višegodišnjeg istraživanja i na više od 500 stranica donosi dosad nepoznate detalje o povijesti, arhitekturi i umjetničkom blagu riječke prvostolnice. Predstavljanje, obogaćeno glazbenim nastupom orguljaša Davora Juretića, privuklo je brojne uglednike, među kojima su bili riječki nadbiskup Mate Uzinić, zamjenik primorsko-goranskog župana Robert Matić, gradonačelnica Iva Rinčić te novoizabrani rektor Sveučilišta u Rijeci Goran Hauser. Nadbiskup Uzinić izrazio je nadu kako će ovo djelo pomoći svim stanovnicima grada da svoju katedralu još više cijene i poštuju kao majku i središte duhovnog života. Monografija se nakon predstavljanja mogla kupiti po promotivnoj cijeni od 30 eura, dok će joj redovna cijena biti 60 eura.
Više od crkve, priča o rađanju modernog grada
Autori su na predstavljanju istaknuli kako moderna Rijeka uvelike započinje dolaskom isusovaca 1627. godine, što je jedna od ključnih prekretnica u povijesti grada. Prije njihova dolaska, Rijeka je bila grad koji se do 17. stoljeća nije značajno razvijao. Dolaskom isusovaca, koji su bili ne samo duhovnici već i kulturni, društveni i obrazovni transformatori, sve se počelo mijenjati. Njihov utjecaj nije bio ograničen samo na duhovnu sferu; donijeli su obrazovnu revoluciju osnivanjem isusovačkog kolegija, institucije koja je postavila temelje za današnje Sveučilište u Rijeci. Uvodeći studije moralne teologije i filozofije, omogućili su obrazovanje i brojnim siromašnim studentima, pretvorivši Rijeku u rasadnik znanja i tolerancije. Upravo je taj intelektualni i duhovni zamah potaknuo gospodarski procvat koji je u 18. stoljeću, zahvaljujući snažnoj trgovini i luci, Rijeku pretvorio u jedno od glavnih središta na jugozapadnim granicama Carstva.
Arhitektonsko čudo okrenuto građanima
Središte njihova djelovanja bila je gradnja monumentalne crkve na mjestu srušene srednjovjekovne crkvice posvećene zaštitniku grada. Gradnja je započela 15. lipnja 1638. godine, a kamen za njezinu izgradnju dovezen je iz lokalnih kamenoloma u Martinšćici i Kastvu, čime je građevina od samih temelja duboko ukorijenjena u riječko tlo. Projekt je izradio isusovački arhitekt Giacomo Briano, kojemu je kao uzor poslužila znamenita venecijanska crkva Santa Maria della Salute. Financirana sredstvima legata grofice Ursule Thanhausen i prihodima Kastavske gospoštije, gradnja je s prekidima trajala gotovo stotinu godina. Kupolu i oratorije na prvom katu dovršio je arhitekt Bernardin Martinuzzi 1727. godine. No, ono što riječku katedralu čini jedinstvenom jest njezina orijentacija. Dok su gotovo sve starije riječke crkve tradicionalno okrenute u smjeru istok-zapad, isusovci su donijeli revolucionarnu odluku. Pročelje katedrale tako gleda prema jugu, prema gradu i njegovim građanima, simbolizirajući otvorenost i povezanost crkve s narodom, arhitektonski potez koji je kasnije primijenjen i pri obnovi Dubrovnika nakon potresa.
Od čudotvornog raspela do europske umjetničke scene
U središte crkve, na glavni oltar kipara Pasqualea Lazzarinija iz 1711. godine, isusovci su postavili ranogotičko drveno raspelo iz 13. stoljeća, koje je i danas duhovno srce katedrale. Uz njega se veže pučka predaja iz 1296. godine o Petru Lončariću koji je, u bijesu zbog gubitka na kocki, bacio kamen na Kristovo tijelo, nakon čega je iz raspela potekla krv, čime je stvoren kult „čudotvornog Raspela“. No, katedrala nije samo mjesto legendi, već i riznica vrhunske barokne umjetnosti. Njezinu unutrašnjost krase moćni stupovi i višebojni mramorni oltari, djela poznatih majstora poput Leonarda Pacassija, Sebastiana Petruzzija i Antonija Michelazzija, čija je i znamenita propovjedaonica iz 1731. godine. Monografija detaljno prikazuje ključnu ulogu isusovaca kao umjetničkih naručitelja koji su stvorili živu umjetničku mrežu, povezujući Rijeku sa Zagrebom, Goricom i Ljubljanom i dokazujući kako umjetnost 17. i 18. stoljeća nije poznavala nacionalne granice.
Znanstveni podvig na više od 500 stranica
Recenzenti su djelo Tulića i Pintarića opisali kao monografiju koju je riječka znanstvena zajednica desetljećima čekala. Na 532 stranice, kroz sedam poglavlja, 1089 bilježaka i 451 bibliografsku jedinicu, autori su saželi godine iscrpnog terenskog i arhivskog istraživanja provedenog u devet fondova u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i Austriji. Kako je naglasila recenzentica prof. dr. sc. Nina Kudiš, ovo je djelo koje je bilo prijeko potrebno jer sustavno obuhvaća povijesnu i materijalnu kulturu ne samo katedrale, već i čitavog grada, te se temelji na suvremenoj metodologiji koja hrvatsku baštinu stavlja u međunarodni kontekst. Knjiga je opremljena i vrhunskim fotografijama, koje su uglavnom snimili sami autori, a za dojmljiv vizualni identitet zaslužan je povjesničar umjetnosti Ivan Braut. Crkva je status katedrale dobila 1925. godine osnutkom Riječke biskupije, a nadbiskupije i metropolije 1969. godine.
Nova monografija o katedrali sv. Vida nije, stoga, samo zbir povijesnih činjenica namijenjen uskom krugu stručnjaka. Ona je poziv svim Riječanima, ali i široj javnosti, da dublje upoznaju jedan od najvrjednijih spomenika hrvatske kulturne baštine. Kroz njezine stranice, katedrala se otkriva ne samo kao mjesto molitve, već i kao živi svjedok bogate i dinamične prošlosti u kojoj je Rijeka bila važno raskrižje europskih kulturnih putova, a njezino nasljeđe obvezuje na daljnje očuvanje i vrednovanje.
