Imam osjećaj da se nikad nije više pričalo o obitelji, nikad češće klelo u njenu svetost koju treba pod svaku cijenu očuvati, a čini se da nikad nije bilo više disfunkcionalnih obitelji. Na „terenu“ je sveopći "rat za obitelj", koji se vodi svim sredstvima. A mnoga nisu ni malo miroljubiva! Svjedočimo tome već desetljećima i u kazalištu. Od psihičkog zlostavljanja do ubojstava – kratak je put. Uostalom, zar je fizički čin ubojstva štetniji od zlostavljanja u obitelji? Ili izvan nje? Kad su se osamdesetih godina kazališni autori počeli baviti nasiljem u obitelji, činilo se da to nije „naša“ tema. Danas znamo da jest, okruženi smo nasilnicima svih vrsta, iako ih često prepoznajemo tek kad njihov eksplicitni čin dođe u medije.
Brutalnošću nasilja, a sve u ime obitelji, bavi se predstava „Obitelj“ HNK Split u režiji Ivana Plazibata, a na tekst britanskog dramatičara Dennisa Kellyja. Drama, u originalu, nosi naslov „Siročad“, jer su u prvom planu brat i sestra bez roditelja, odgojeni po dječjim ustanovama koji čeznu za obitelji. Dvoje mladih su, međutim, siročad u svakom pogledu: njihov je svijet ograničen kao i vokabular koji koriste, čežnju za ljubavlju iskazuju agresijom, a uzajamni odnos seže od zaštitničkih osjećaja do straha. Uz sestru i brata je i sestrin suprug, koji se ne uklapa u njihov svijet, ali pod pritiscima postaje treći list ove nesretne djeteline... Napeti psihološki triler koji je sjajno donio glumački trojac (Stipe Radoja, Ana Marija Veselčić i Goran Marković) ostavio je na publiku dubok dojam. I osjećaj mučnine. Pljesak je bio suzdržan, ali ocjena visoka! 4.38
„Moj muž“, predstava sazdana od pet kratkih priča Rumene Bužarovske, beogradskog JDP-a u režiji Jovane Tomić, govori od drugoj vrsti obiteljskog nasilja čije junakinje/ žrtve također ne prezaju ni od čega, kako bi sačuvale obitelj. Teme bračna nevjera – i muška, i ženska - nepovjerenje prema partneru koje vodi do smrti djeteta, postporođajna depresija, danas razaraju obitelj bez obzira na geografski smještaj i društveni status. I ne radi se više o pristajanju ili toleranciji nego o izdržljivosti opsatanka u takvoj obitelji.
Ovo je ženska predstava u kojoj se dvije glumice umjetničkim i kostimskim transformacijama pretvaraju u deset ženskih likova i virtuoznom nas glumom vode kroz smijeh do suza i gorkog osjećaja koji zapravo dominira predstavom. Jer, humorom se lakše podnosi istina, koja ipak tim načinom ne postaje ni malo ljepša.
Žene, koje tako sjajno igraju Jovana Belović i Sanja Marković, različite su ne samo statusno već i generacijski, pa su to u nekim pričama prijateljice, u drugim susjede, u jednoj majka i kćer. Gledajući ih na sceni, ne možete ne biti fascinirani njihovim glumačkim umijećem i ne očekujete da su pred vama sasvim mlade glumice.
Njihova je zrelost i svijest od opasnosti vremena u kojem živimo, potvrđena na okruglom stolu nakon predstave, gdje smo i saznali kako se osobno nose s generacijskim problemima. A kako je njihovu igru doživjela riječka publika, govori ocjena – najviša do sada – 4.69.
Tekst: Svjetlana Hribar
