Na velikoj sceni HNK Ivana pl. Zajca, sinoć je ansambl beogradskog teatra Atelje 212 izveo tekst Tene Štivičić „64“, u režiji Alise Stojanović. Od premijere u Zagrebu i Beogradu, predstava izaziva pažnju kazališne javnosti ne samo zbog iznimno uspješne autorice, već i teme koja je posljednjih dvadeset godina, nažalost, sve aktualnija.
„64“ je broj hormonskih injekcija koje mora primiti žena u tijeku pripreme tijela za in vitro oplodnju i svi koji misle da je to „jednostavno ili bezopasno“ – pojma nemaju o čemu se radi.
Teni Štivičić poznato je to bolno i rizično iskustvo, a humorna razina na koju je podigla tekst nije tu zbog postupka, već kako bi zorno opisala odnose između muškarca i žene, njhovih roditelja, prijatelja, susjeda na koncu i liječnika koji je bitan faktor u tom procesu, a kako vidimo iz predstave – ne baš i utješan ili oslonac.
Dužnost liječnika da upozna pacijenticu s postocima uspjeha umjetne oplodnje, on obavlja distancirano (jer pacijentu sve treba reći, ne zavaravati ga, bez obzira o čemu se radi); okolina također baš nije upoznata s procesom i ne vidi razloga za uzbuđivanje oko samog postupka, pa čak ni suprug nije bogzna koliko emotivno uključen – on doduše pruža supruzi podršku, ali ima druge prioritete. Ukratko, žena je u medicinskom postupku sama i usamljena, što je autorica iskoristila dajući glavnom ženskom liku Evi (igra ju maestralno Hana Selimović) slobodu da kritizira sve redom. Ponajviše svog supruga (Miloš Timotijević), jer od njega ima najveća očekivanja. On, međutim, doživi prometnu nesreću vozeći bicikl, što izaziva dodatne neugodnosti za oboje – dakako s prevagom na žensku stranu, gdje Eva s mnogo ironije pa i cinizma razmatra situaciju u kojoj su se našli. Dakako uz salve smijeha iz gledališta, što donekle olakšava težinu tematike kojom se predstava bavi.
Hana Selimović kao EvaIzvor: Svjetlana Hribar FB
Redateljica Alisa Stojanović pristupila je tekstu dajući vizualnu situaciju onoga o čemu Tena Štivičić piše, a to su – nerazumijevanje i otuđeni ljudski odnosi. U vremenu opće trke ali i rezignacije, likovi ove drame u dijalozima nikad se ne obraćaju jedan drugome, već vode gotovo paralelne solilokvije poput nekog unutrašnjeg monologa, koji nije namijenjen nikome. U takvom svijetu svatko je sam i nesretan, kako mladi par koji nastoji dobiti dijete, tako i njihovi roditelji koji se bore s vlastitim bolestima ali i mislima na koje ne dobivaju odgovore. Najbliži članovi obitelji niti se razumiju, niti razgovaraju, iako se susreću i govore... Tegobu takva života donosi i scenografija Darka Nedeljkovića, koji smješta protagoniste drame na kosinu po kojoj je naporno hodati i održavati ravnotežu. Kosina je nesporazum, odsustvo istinske komunikacije, stijena uz koju se treba stalno penjati i održavati kondiciju - za svakodnevni život...
Publika je ispratila ansambl dugim pljeskom i visokom ocjenom 4.64.
Osobno smatram da je domet ove predstave daleko iznad samog kazališnog čina. Osim impresivnog redateljskog postupka i sjajne glumačke izvedbe Hane Selimović čija golema energija u svoj vrtlog uvlači sve protagoniste, ova predstava demistificira jednu temu koja je općeprisutna na svim meridijanima, koja zahtijeva zakonsku regulativu koja će voditi računa o ženi i njenom zdravlju, a ne o dobrobiti zdravstvenog sustava. Na kraju, ne po važnosti, ovo je predstava o boli, poniženju, mukama, traumama, stalnom iščekivanju rezultata, koji (u postotku) najčešće donosi razočaranje...Jer, vrlo malo postupaka uspije od prve.
Tekst: Svjetlana Hribar FB
