U Galeriji Laurus Lovran postavljena je izložba fotografija
Borisa Tomana
pod nazivom
OBLICI PROLAZNOSTI.
Izložba se može posjetiti od 19.05. do 08.06. 2021. u radno vrijeme galerije.
„Sve fotografije svijeta tvore Labirint.“ Roland Barthes
Fotografija je moja zadnja postaja u razmišljanju o slici, o njezinoj fenomenologiji i generičkoj biti. Ono što me je privuklo fotografiji nije njezina tehnološko-medijska narav niti mogućnosti njezinih optičkih i nišanskih sprava i pomagala. U tom kontekstu sebe ne smatram fotografom u klasičnom smislu riječi. Moje poznavanje analognih i digitalnih fotoaparata više je nego skromno, da ne kažem oskudno i mizerno. U suštini, ja koristim fotoaparat kao što slikar koristi kist i boje, jer je moje bavljenje tim medijem isključivo posljedica velikih frustracija na području slikarstva. Fotografija je za mene bila i ostala posljednja luka spasa i utočište nakon bezbrojnih i neuspješnih pokušaja u slikarstvu. S druge strane ja sam fotografiju uvijek gledao kao medij koji raste i razvija se s mijenama estetskog ukusa i likovnog jezika u najširem smislu umjetnosti kao vizualnog znaka i traga postojanja. Kao što kaže Barthes „Sve fotografije svijeta tvore Labirint“, i taj Labirint je beskrajna videorama ljudskih promašaja i uspjeha, nešto iz čega ne možemo izaći, kolikogod tražili istinu izlaza, bez Arijadne i njezina spasonosna konca. Jer, „Umjetnost“ ne poznaje istinu, ona postoji, kako bi rekao Nietzsche, upravo zbog toga da ne bi krepali od istine. Za razliku od Rolanda Barthesa koji fotografiju u boji smatra artificijelnom i nepotrebnom, jer po njemu, fotograf koji se služi bojom na epidermu crno-bijele fotografije, bez ikakva valjanog razloga, samo nabacuje boju, ja držim da crno-bijeloj fotografiji nedostaje krvi i mesa. Crno-bijela fotografija je nepotpuni izraz stvarnosti i svijeta. Analogno s tim, ne mogu zamisliti crno-bijelo slikarstvo. Slikari kolorističke provinijencije (impresionisti i ekspresionisti) otkrili su boju kao sintaktičku i simboličku osnovicu likovnog jezika upravo zbog toga što je osjet boje primaran i brže dolazi do nas nego osjet oblika. Stvarnost slike je kod impresionista shvaćena kao pikselizirana pojava što danas možemo tumačiti i kao početak digitalne revolucije.
Boris Toman
„Fotografija ima nešto s Uskrsnućem: zar se ne može o njoj reći ono što su Bizantinci govorili o Kristovoj slici kojom je prožeto Torinsko platno, to jest da nije načinjena ljudskom rukom, aheiropoietos?“ Roland Barthes
Mini foto esej
I neka bude svjetlost
Svjetlost me spašava kad potonem u mrak
Ne mogu ni zamisliti da ću čitavu smrt provesti u mraku.
Volim fotografirati ono što je već sebe samo naslikalo. Pritom mislim na reflektirajuće površine koje nazivam ukradenim površinama, ili, u tom smislu koristim podnaslov knjige o Pasoliniju, „Alkemija i semantika blistajućeg ništavila“ (Giuseppe Zigaina). Zatim, tu se kao tema provlače enformelističke, ruinirane površine zahvaćene atmosferskim i kemijskim procesima raspadanja i truljenja ( hrđe i „fantazije oronulog zida“, naslov poznatog hrvatskog slikara, Marijana Detonija).
U gradu koji je u kratko vrijeme izgubio sve ono što ga je kroz povijest obilježilo i činilo gradom posebne vrste, od kad znam za sebe, sa velikim industrijskim pogonima brodogradnje i strojarstva, koji su preko noći iščeznuli postavši dio tzv. industrijske baštine, napuštene i devastirane ruine koje danas samo svjedoče o velikoj prošlosti grada koji pokušava pronaći svoj novi identitet, u postindustrijskoj eri i izmjenjenim uvjetima liberalne i tržišne ekonomije. Zbog toga ruzine, kao jedna od mojih omiljenih fotografskih tema. Svojedobno mi je kolega, zlurado komentirajući moj likovni interes, rekao kako sam posnimio sve ruzine u gradu, na što sam mu odgovorio da je to samo jedan mali, gotovo beznačajan dio, možda nekih 0,0003%. Jer pojedini djelovi grada doista izgledaju kao carstva ruzine. Često prolazim tim „stalkerovskim“ zonama postindustrijskog sumraka koje me podsjećaju na kadrove iz filma Andreja Tarkovskog, pronalazeći u tim zaboravljenim i napuštenim djelovima grada (Industrijska ili Vodovodna), uvijek nešto novo i drugačije, što prije nisam zapazio iako sam se bezbroj puta nalazio na istom mjestu.
U tim tematima slijedim spoznaju koliko je moderna i suvremena umjetnost ispreplela svoje interese u različitim medijima, koliko je slikarstvo utjecalo na fotografiju i obratno, posebno u trenutku kada je fotografija oslobodila slikarstvo deskriptivnih uloga i prepustila ga slobodnom istraživanju, maštanju i sanjarenju. Mediji fotografije i filma kojima su uspostavljeni ti novi i paralelni svijetovi realnosti, osim što su olakšali posao umjetnicima, postali su na kraju i sami predmetom (temom) umjetnosti i slikarstva. Sjetimo se samo američkog slikara Chucka Closea koji u maniri fotografskog realizma slika velike portrete osoba iz američkog javnog, političkog i kulturnog miljea, ili, Gerharda Richtera koji na osnovu polaroida evocira protagoniste zloglasne terorističke skupine Baader-Meinhof. Fotografija je ušla pod našu kožu upravo zbog toga, reći će Benjamin, što naše oko puno brže shvaća nego što ruka može crtati.
Boris Toman
"Nalik sam biću drugog postojanja koje prolazi s neodređenim zanimanjem ovim postojanjem. U svemu sam tuđ ovome postojanju. Između mene i postojanja postoji nešto poput stakla. Želim da staklo bude jasno tako da mogu proučavati to postojanje bez posredništva i bez greške, ali želim da staklo uvijek bude tu." Fernando Pessoa
Ovu izložbu sam zamislio kao dva segmenta koji se međusobno nadopunjuju i grade priču o stvarnosti grada koja se prelama kroz optiku sasvim malih i beznačajnih stvari, pojava i procesa koji se odvijaju ispod kože te iste stvarnosti.
U prvom segmentu nazvanom „Ukradene površine“, gledam, kradem, snimam površine razne, bez dubine, bez jasnih pogleda na svijet. Ne razumijem ništa i nije me briga. Moja krađa je legalna i nikoga ne ugrožava. Za razliku od onih koji kradu bez obzira na druge, ja uzimam samo ono što nikome ne treba, djelić stvarnosti koja se raspada pred našim očima i pogledom, neprestano mijenjajući lice, iz trena u tren, pokazujući time da živimo od trenutka do trenutka i da je ono što nam pripada samo ono što ne možemo zadržati za sebe, ali možemo podijeliti s drugima. Zato kradem da bih podijelio, kao vrla poštenjačina Robin Hood u neprohodnoj šumi privida.
U drugom „Snovi od ruzine“, snimam ruzine koje metastaziraju na svakom koraku. Ponekad se šire poput karcinoma i stvaraju apstraktne forme i psihodelične grozdove ljudskih tragova u napuštenim kvartovima grada. To je svojevrsna „psihogeografija“ prostora u kojem se krećem. Umjetnost je svugdje oko nas, u beznačajnim sitnicama koje nas čekaju da ih primjetimo, da reagiramo na njih. Prava umjetnost ne pada na velike teme. Znamo to još od Croceove anegdote o kaplaru i generalu: „Da li je slika vrijednija ako je na njoj prikazan general ili kaplar?“ Ovdje i jedno i drugo polaže pravo na istinu. Jer umjetnost se ionako ne gradi na velikim pričama. Naprotiv, ovdje se radi o tome da ono što je malo učinimo velikim, ono što je bezvrijedno, vrijednim, ono što je nevidljivo, vidljivim. Samo tako proširujemo granice svog vidljivog svijeta i osvajamo njegovu nedokučivu i beskrajnu složenost i ljepotu.
Boris Toman
Rođen sam 6.VII 1951. u Rijeci.
Osnovnu školu i Gimnaziju završio sam u Rijeci i Opatiji. 1977. diplomirao sam Povijest umjetnosti i Filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
Tri godine predavao sam na Školi za dizajn i primijenjenu umjetnost u Rijeci, predmet Povijest umjetnosti i teoriju oblikovanja.
Tijekom šk. god. 1996/97. radio sam kao honorarni predavač na Filozofskom fakultetu u Rijeci gdje sam vodio kolegij Umjetnost 19. i 20. stoljeća.
Od 1996. do kraja 1999. radio sam kao kustos u Modernoj galeriji Rijeka.. Od početka osamdesetih pa sve do danas aktivno sudjelujem u likovnim i drugim srodnim zbivanjima na području Rijeke i šire regije kao likovni kritičar.
Objavio sam preko stotinjak članaka i recenzija u dnevnim novinama i drugim relevantnim časopisima za kulturu i umjetnost (Vijenac, Dometi, Novi list, Hrvatsko slovo, Hrvatski radio, treći program)
Bio sam stručni voditelj nekoliko likovnih radionica i umjetničkih kolonija te sam sudjelovao u radu procjenskih komisija za niz selektiranih i nagradnih izložbi. Sudjelovao sam u postavljanju većeg broja autorskih izložbi u riječkoj regiji i na području Hrvatske.
Od značajnijih autorskih projekata istaknuo bih retrospektivu Belizara Bahorića u riječkoj Modernoj galeriji, te izložbe, «Ready made u hrvatskoj umjetnosti», «Venecijanska veza», zatim, autorske izložbe Nine Ivančić, Ivana Kožarića, Gorana Petercola i mnogih drugih. Radio sam na umjetničkim monografijama riječkih slikara Slavka Grčka, Maura Stipanova, Zvonimira Kamenara i Orlanda Mohorovića.
Bio sam član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika kao i Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za Rijeku.
