Beogradski roker i nekadašnji član kultnog benda Sinovi Igor Đelić-Đela (Nikola Đuričko) živi s dvoje djece i suprugom Sunčicom s kojom ga veže mnogo problema, ali i zajedničkih godina. U kaosu svakodnevice, usred jednog ženinog uznemirujućeg priznanja i novosti koje mu priredi kći tinejdžerka, on odluči početi ispočetka. Pokušat će pritom ispraviti pogreške iz prošlosti. Međutim, nepredviđeni događaji samo se nižu i odvode ga u drugom smjeru. ”Živ čovek” melankolična je rock’n’roll komedija o muškarcu u potrazi za oslobođenjem i vječnom pitanju što to znači stvarno živjeti i što je zapravo sloboda.
Film prikazan na pretposljednjoj večeri Motovunskog festivala, s nestrpljenjem su iščekivali, prije svega, bivši rokeri u društvu ”rokera u duši”. Sadašnje rokere ne spominjemo budući da su, ako ih još ima, bili zauzeti eventualnom svirkom nakon duge COVID tišine, a svjesni naredne (dugotrajne?) pauze, najvjerojatnije vec od 15.8.
U vremenu ”novog normalnog” više ne koristimo izraz ”propali roker”... jer su rokeri po defaultu propali tako da pleonazam (nizanje istoznačnih riječi u govoru) nije potreban (op.a. hvala na inspiraciji E.J. Kurtovich-u). ” A novo vrijeme, drugovi, sa sobom nosi i nove zadatke”, pjevali su Buldožeri, a mi, klinci, smijali se parodiranju političkim vokabularom jednog vremena... kada je rokenrol bio življi nego ikad. No, naš junak, Igor Đelić-Đela, tek što se rodio pa vjerojatno nije upamtio ni Buldožer a ni, recimo, koncert kod Hajdučke česme. Ipak, s vremenom je otkrio Partibrejkerse te osnovao vlastiti bend, jedan od mnogih ”zvanih, ali ne i odabranih”. Zato se Đela tek tragičnim krajem približio zvijezdama rokenrola, ali i svojim najmilijima, kako mrtvima tako i živima. Radio je greške u mladosti i tada bio dobar isključivo sebi.
Malo li je ?
Onda je, u vremenu kad bend vise ne postoji baš kao ni snovi o slavi, želio biti dobar i drugima, pa se trudio ispravljati stare grijehe. Bolje kasno nego nikad ? Kako bilo da bilo, naučio je da biti dobar i sebi i drugima, u istom vremenu, nije mali zalogaj. Jer biti dobar znači biti i ranjiv, pa se zato valjda mnogi i boje dobrote. Đela, kad to shvati, odluči se na bijeg ili ”apsolutnu slobodu”. Netko bi to, s pravom, kukavičlukom nazvao. No ”apsolutna sloboda” mnogo plemenitije zvuci. I nema konotaciju luzeraja iliti image gubitnika.
Je li ikako moguce biti dobar svima, a pri tome uključiti i sebe, nameće se pitanje gledatelju, jednom kada se svjetla upale, a odjavna špica krene?
Nadasve filozofsko pitanje i tema koja otvara milion mogućnosti, ostali su nekako nedorečeni u filmu koji ima potencijal veći od ostvarenog. Tanusan scenario ne spašava sjajni Djuricko praćen solidnom glumačkom ekipom. ”Novo normalno” donosi nam, eto, i filmove, glazbu i još podosta toga što ranije nismo nazivali ”zlatnim standardom”. Nakon projekcije mogli smo čuti komentare kako je glazba u filmu dobra. No, film sam po sebi ostao je bez zeljenih komentara. Nasmijali smo se doduše par puta, gledajući ovu ”melankoličnu komediju”. Ako nista drugo, ostaće nam u sjećanju dobar izraz za (ne)planiranu trudnoću: Zakevila je ! Zlatni standard beogradskog žargona when it`s best.
Pri kraju priče, ničim izazvane slike iz povijesne riznice bivše države (pioniri, slet za Dan mladosti, plavi voz sa kovčegom u kome se mrtav Tito vozi od Ljubljane do Beograda, itd...) trebale bi referirati na vrijeme u kome je glavni junak odrastao i živio, mada tada nije bio niti rođen ili je tek greškom začet. No ove su slike neraskidivo vezane za najbolje godine ex-Yu rocka te zato mozda i nađoše mjesto kad im se čovjek najmanje nada. Je li rokenrol umro zajedno sa Jugoslavijom ili je ona otišla kad su narodnjaci preuzeli stvar? Preživjeli rokeri možda znaju odgovor. Neka ga otkriju i svojoj djeci. Možda nam se dogodi neki novi ”novi val”.
dr. Davor Mucic
