U zgradi Muzeja grada Rijeke ovih je dana pokrenuta neobična aktivnost – izrada šećernih glava, onakvih kakve se svojedobno proizvodilo u riječkoj Rafineriji šećera.
S obzirom na to da se Muzej uskoro useljava u obnovljenu palaču u kojoj je nekada bila Šećerana, ponovna izrada šećernih glava najava je onoga što će se, između ostalog, naći u muzejskom postavu u palači.
Naime, u riječku je Šećeranu 1750.-ih počeo stizati prekomorski sirovi šećer od trske, koji je kroz proces rafiniranja dobivao stožast oblik, poznat po raznim nazivima: šećerni stožac, glava šećera, pinka šećera, šećerni šeširi i slično. Stari su ga Riječani nazivali kampanul, odnosno šećerno zvono. Nije poznato da se taj naziv koristio još negdje pa bi to mogao biti ovdašnji specifikum, poručuju iz Muzeja.
Kako su izgledali riječki kampanuli zna se zahvaljujući originalnom kalupu za njihovu izradu iz riječke Šećerane, sačuvanom u bečkom Tehničkom muzeju. Kalup je nastao u Šećeraninoj lončariji oko 1820. godine. Muzej grada Rijeke dao je prema njemu isprintati 3-D repliku, koja će naći mjesto u skorom stalnom postavu o povijesti Rijeke.
Kako su kampanuli izgledali također se zna zahvaljujući prikazu stožaca upletenih u kosu na kamenim figurama glava što krase ulaze u palaču na Brajdi.
Šećerna zvona izrađuju se u Muzeju ručno, a u način izrade muzealce je uputila Vesna Radmilović, nekadašnja djelatnica Tvornice šećera Osijek, danas riječka umirovljenica.
Šećerni stošci proizvode se u tri veličine. Za potrebe dijela izložbenog postava posvećenog riječkoj Šećerani planirano je izraditi njih dvjestotinjak. Mali šećerni kampanuli naći će mjesto u popisu autentičnih suvenira Muzeja grada Rijeke. Bit će umotani u čvrst papir i zavezani konopcem, upravo onako kako se za isporuku kupcima svojedobno pakiralo šećerne glave u pogonu na Brajdi.
