Polazeći od romana Stanisława Lema i kultnog filma Andreja Tarkovskog iz 1972. godine, „SOLARIS DVA“ premješta poznatu priču u suvremeni kontekst generativne umjetne inteligencije i digitalnih simulacija. Predstava istražuje svijet u kojem granice između stvarnog i umjetno stvorenog postaju sve nejasnije.
Pozornica kao laboratorij percepcije
Na sceni se istodobno odvijaju tri razine izvedbe – živa gluma, arhivski filmski materijal i računalno generirane slike. Takav spoj stvara jedinstveni prostor u kojem publika svjedoči sudaru različitih medija, ali i propituje vjerodostojnost onoga što vidi u doba kada se digitalni sadržaji mogu lako manipulirati.
Susret s prošlošću i vlastitim sjećanjima
U središtu radnje je psiholog Kris Kelvin (Matija Čigir), koji se suočava s misterioznim “gostima” – projekcijama vlastitih sjećanja i nesvjesnog. Posebno mjesto zauzima Hari (Rea Bušić), dvojnica njegove preminule partnerice, koja istodobno djeluje stvarno i nestvarno.
U jednom trenutku na sceni se pojavljuju tri verzije Hari – filmska, kazališna i digitalna – čime predstava dodatno naglašava kompleksnost identiteta i percepcije.
Tehnologija kao ravnopravan izvođač
Uz glumačku postavu koju čine Nikola Nedić, Sven Medvešek, Frano Mašković i Vedran Živolić, predstava uključuje i video/AI hibridne elemente. Posebnu pažnju privlači robotski pas Unitree Go2 AIR, koji kao “neljudski izvođač” unosi novu dimenziju u pojam prisutnosti na sceni.
Vizualni i tehnološki identitet predstave oblikuje Konrad Mulvaj, koji u realnom vremenu upravlja projekcijama i digitalnim transformacijama, dok dramaturgiju potpisuje Filip Rutić.
Umjetnost na granici čovjeka i stroja
„SOLARIS DVA“ nije samo kazališna predstava, već kompleksno multimedijalno iskustvo koje postavlja ključno pitanje suvremenog društva – gdje završava čovjek, a počinje stroj. U svijetu u kojem algoritmi oblikuju stvarnost, predstava propituje može li ljubav, iako stvorena iz sjećanja i podataka, biti jednako stvarna kao i ona ljudska.
