Kakav susret!
Nakon trideset godina od diplomiranja na riječkom Medicinskom fakultetu 89-92'., sinoć smo se kao proširena generacija okupili cjelovečernjim druženjem na terasi Hotela Neboder u Rijeci. Većini od nas to je bio prvi takav susret nakon što smo se početkom devedesetih razasuli posvuda do svih kutaka Lijepe Naše, put Londona, Švicarske i San Rema... Onako, kad nas profesionalno profiliraš 'sa strane', pokrili smo uistinu moćnu gomilicu medicinske djelatnosti, specijalističke, akademske, farmakoinfluencerske, alternativne i još štošta razigrano kreativnošću izazova potrage za smislom.
No, od sinoć mi se u glavi vrti ona uistinu epska, fascinantna scena dolaska na susret. Uz 'poznata lica' uobličena vremenom 'trideset poslije', bilo je simpatično to pružanje ruku uz osmijeh i 'upoznavanje' ispočetka. Da, promijenili smo se u volumenima, no toplina u očima i sitne pamtljive specifičnosti su ostale trajno utisnute u nas. U tom prvom 'šoku' susretanja zaboravljenih i potisnutih fizionomija (ali ne i osobnosti), svatko je od nas, u prvom trenu pomislio - da smo baš i jedino mi u vremenu konzervirani astronauti koji se vraćaju na Zemlju trideset godina poslije i ostaju iznenađeni kako su se svi i kako se sve promijenilo. Catering, vino i melankolični zvuci osamdesetih DJ Bobe, bili su potpuno potisnuti snagom prisjećanja onih živih titraja i trenutaka koji su nas tijekom našeg studiranja držali zajedno u istom izazovu i s istim ciljevima. Sve poslije, mimo naših želja, uklopilo nas je u nova okružja, susrete i izbore. Poput jastuka perja koji je prosut diplomiranjem, jučer smo se bar nakratko razdragano ponovno okupili da bismo trenutak učinili posebnim i da bismo postojanju prinijeli još jedan smisao. Onaj prijateljstva i suradnje, zajedništva i dragih trenutaka iz studentskog doba, koje ne razdvaja niti vrijeme niti prostor. Taj je engramarij, kao i ostali specifični utisci naših energija, zauvijek upisan u nas i one koji su s nama nasmijani dijelili dio zajedničkog života.
Tekst i foto: Saša Ostojić
