Mlada pedagoginja iz Slavonije 2. veljače oduzela si je život te iza sebe ostavila oproštajno pismo u kojem objašnjava što ju je navelo na ovaj čin. Pedagoginja je radila u dvije osnovne škole, a kod kuće brinula o bolesnom ocu strahujući da ga ne zarazi koronavirusom. Molila je ravnateljicu u jednoj od škola da joj dopusti rad od kuće, no to joj nije bilo omogućeno. Isto tako, liječnica obiteljske medicine nije joj htjela dati bolovanje. Ravnateljica škole inzistirala je na tome da djelatnici škole koji su imali simptome Covida-19, a ukućani su im bili pozitivni dolaze na posao. Shodno tome, zaraza se brzo proširila svim razredima pa je nastava prebačena online.
“Naravno, ja sam morala dolaziti na posao (41 km u jednom smjeru), u praznu školu koja se nije grijala i u kojoj su bili samo čistačica, domar i tajnica. Svoj posao (kontakt s učenicima, roditeljima i službama) obavljala sam izvan radnog vremena”, piše pedagoginja. Dodaje kako je početkom polugodišta zamolila ravnateljicu da joj omogući rad od kuće, na što ju je ona uputila Ministarstvu obrazovanja, a oni su joj rekli da o tome odlučuje ravnatelj. “Probala sam ravnateljici pristupiti ljudski i rekla sam joj da sam pod iznimnim stresom, u strahu za očevo zdravlje, rekla sam da sam kontaktirala sve učitelje razredne nastave i da oni nemaju nikakvih problema s mojim radom od kuće.“
Ravnateljica joj je kazala da se netko mora javljati na telefon: "‘A tko će se javljati na telefon, imamo novu tajnicu’ i ‘Preporuka je da ljudi s osjetljivim članovima kućanstva izbjegavaju ukućane’. Znači, ja bih trebala izbjegavati svog oca kojemu je preostalo možda samo još nekoliko mjeseci života jer je i dalje teško bolestan. Nikad u životu nisam bila tako ponižena. Život i zdravlje moje obitelji su omalovaženi.
Rekla sam joj kroz što je moja obitelj prolazila dok se moj otac borio za život te da onaj tko to nije prošao to ne može shvatiti. Njezin odgovor? ‘Znam ja kako je to, moj sin je bio COVID pozitivan.’ Usporedba mog 70-godišnjeg oca i njezina 30-godišnjeg sina koji radi u vojsci i koji je imao simptome gripe tjedan dana doista je uvredljiva. Još je uvredljivije to što me i profesionalno ponizila i svela moj posao na puko ‘javljanje na telefon’. Nisam se borila pet godina da diplomiram a da bi se moj posao sveo na ovo. Usput ću napomenuti da je zaposlila svoju kćer bez diplome u knjižnici, bez natječaja i nije propisala natječaj u propisanom zakonskom roku.”
Pedagoginja govori da su uvjeti u školi bili nepodnošljivi, a ravnateljica je odbijala svaku njezinu ideju za poboljšanje rada škole. Njezin posao se sveo na to da: “ima nekog tko će joj praviti društvo, slušati seoske tračeve i neplaćeno mijenjati bolesne učitelje.” U međuvremenu pedagoginja je otišla psihijatrijski koja joj je dijagnosticirala anksiozni poremećaj i povratni depresivni poremećaj te preporučila mjesec-dva poštede od rada.
“Kada sam došla s nalazom doktorici, dovela je u pitanje nalaz i mišljenje moje psihijatrice, koja je priznati stručnjak i certificirani kognitivno-bihevioralni terapeut, i rekla da mi neće dati bolovanje. Uputila me da tražim drugog liječnika. Prijavila sam se kod druge liječnice i otišla s papirima u HZZO”, piše pedagoginja. U HZZO-u su joj, kaže, rekli da mora čekati godinu dana da bi dobila promjenu liječnika te da se do tada obrati trenutnoj liječnici.
“Danima govorim svima da sam dovedena do ruba, ljudi me ne prepoznaju. Iako se borim s depresijom i anksioznošću posljednjih 12 godina, odbijala sam farmakoterapiju jer prakticiram stoicizam i slijedim filozofiju Nietzschea. Diplomirala sam u roku, unatoč depresiji, radim 7 godina.
Bolovanje sam uzela dvaput – na jedan dan kad sam operativno vadila umnjak i na dva dana kad sam imala streptokoknu anginu i temperaturu 40 stupnjeva. Nikad u životu nisam povisila ton na učenike ili kolege, smirena sam i staložena osoba. Ponovno sam otišla doktorici i ponovila sam joj da sam na rubu, rekla sam joj pred svjedocima da sam akutno suicidalna, bijesna i u strahu za svoje postupke. Ona me ponovno uputila na kontrolora HZZO-a. Rekla sam joj da sam u stanju oduzeti život sebi ili nekom drugom, ali odbila me primiti kao pacijenta i prijavila me policiji za prijetnje”, napisala je pedagoginja. "Želim spasiti svoj život i prihvatila bih bilo kakvu pomoć da mi bude bolje, pa i bolničku, ali ruke su mi vezane bez pomoći liječnika obiteljske medicine. Dovedena sam doslovno do ruba života. Sinoć sam si umalo oduzela život, ali još uvijek imam nadu da me moja lijepa, sveta zemlja Hrvatska neće iznevjeriti. Borac sam i boli me što na svakom koraku nailazim na prepreke kad god pokušavam ostvariti bilo kakvo ljudsko i građansko pravo koje mi kao državljanki ove zemlje ne bi smjelo biti uskraćeno.
Svakodnevno sam žrtva tuđe nesposobnosti, lijenosti i podlosti, i neefikasnog sustava koji nagrađuje samo podobne. Dosta mi je toga. Nemam se više kome obratiti za pomoć, sve institucije ove zemlje su me iznevjerile. Moje ljudsko dostojanstvo se svakodnevno gazi i tretirana sam gore od životinje. Dijelim svoju priču u nadi da će potaknuti razgovor u društvu o stvarima o kojima predugo šutimo“, stoji na kraju pisma.
Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko brojeva telefona za psihološku pomoć:
Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01/2376470 (radi od 0 do 24 sata)
Plavi telefon: 01/4833888 (plavi-telefon@zg.t-com.hr)
Psihološki centar TESA: 01/4828888 (psiho.pomoc@tesa.hr)
Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”
Radno vrijeme:
ponedjeljkom, srijedom i petkom od 8,00 do 16,00 sati,
utorkom i četvrtkom od 12,00 do 20,00 sati
Telefoni:
01 2991 356
01 4696 276
01 4696 107
01 4696 297
01 6468 334
01 6468 335
01 6468 337
01 6468 338
Izvor: Zagreb info
