Smrt djevojčice iz Nove Gradiške otvorila je pitanje neučinkovitosti sustava socijalne skrbi i zaštite nasilja u obitelji. Podsjetimo, nakon smrti dvoipolgodišnje djevojčice upravni nadzor Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike utvrdio da je došlo do propusta stručnih radnika koji su vodili predmet. Utvrđeno je kako dijete nije trebalo biti vraćeno u biološku obitelj iz udomiteljske obitelji.
Savjetnica ministarstva u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Zvjezdana Bogdanović gostovala je u emisiji Hrvatskog radija „U mreži prvog“ gdje je naglasila: „Još uvijek je teško govoriti kakvi su propusti bili u pitanju budući da su Komora socijalnih radnika i Komora psihologa na terenu i očekujemo njihove nalaze. Sustav čini sve što može činiti. U sustavu se stvari mijenjaju, mi iz godine u godinu pokušavamo zaposliti što je moguće više stručnih djelatnika, provode se usavršavanja stručnjaka, novi Zakon bi trebao donijeti velike promjene. Osim toga, odvojit ćemo centre za socijalnu skrb i obiteljske centre gdje ćemo dati priliku smanjenja javnih ovlasti službenicima u obiteljskim centrima. Mi nismo sami u cijeloj priči. Moramo svi upozoravati na nasilje, od pedijatra, susjeda, škole, vrtića. Svi smo dio društva i trebali bismo otvoreno komunicirati o tome i pokazati empatiju. Da dijete nije vraćeno u biološku obitelj, danas bi bilo živo. Nema govora da netko nije pogriješio. Ravnatelj kao najodgovornija osoba je bio prvi smijenjen. Dalje, ovisit će o tome kakvi će biti nalazi Komora. Ne treba svaka biološka obitelj brinuti se o svojoj djeci. Stjecajem okolnosti su ih dobili, ali to ne znači da su dobri roditelji. Mišljenje u društvu je i dalje takvo da ako si roditelj, onda sve znaš. Svaka obitelj u vrijeme pandemije će biti u nekoj krizi, netko će je lakše riješiti, a netko će krenuti sa zlostavljanjem.“
Priznala je i kako u sustavu postoje problemi, ali da ih resorni ministar ne želi riješiti: „Postali smo i društvo koje jako voli birati, svi bi malu bebu plave kose i plavih očiju. U sustavu imamo nešto više od 200 djece koji imaju pravne pretpostavke, jedan velik dio je u proceduri za posvajanje. Naravno da nam je u interesu da svako dijete nađe obitelj.“
Pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević naglasila je kako bi roditelji trebali biti prirodni zaštitnici djeteta, no država i sustavi ponekad moraju zaštititi dijete od njegovih vlastitih roditelja: „Mi smo kao društvo vrlo tolerantni prema nedozvoljenom ponašanju roditelja i dajemo vrlo velike šanse roditeljima, a na štetu djeteta. Kada dođe do određenih neprimjerenih ponašanja roditelja prema djeci, potrebna je brza reakcija i važno je da u tome svi sustavi djeluju zajednički. Važno je da stručnjaci koji dolaze u kontakt s djecom, kada primijete bilo kakve znakove koji upućuju na nasilje, o tome obavijeste sustav socijalne skrbi i poduzmu zaštitu djeteta. Velik broj mladih je zaposlen u sustavu, što je izuzetno pohvalno, ali potrebno je prenošenje znanja sa starijih na mlade i mislim da je to u jednom djelu izostalo. I oni su mi se sami požalili na to.“
Naglasila je i kako jednim dijelom krivnja leži i na sustavu pravosuđa: „Nedovoljna hrabrost, znanje i stručnost ljudi koji trebaju donositi odluke. Svagdje gdje se govori o tim odlukama govori se da moraju biti donesene žurno, ali upravo je ta žurnost nešto što se ne poštuje. Važno je napraviti pomake u sustavu pravosuđa. Nažalost, danas se više tolerira ponašanje roditelja, a manje je svima u fokusu interes djece.“
Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba Gordana Buljan Flander istaknula je kako konačnu odluku donosi sud: „Vratila bih se 10, 20, čak 30 godina unazad. Mi istu priču pričamo svaki put kad se nešto dogodi. Sve floskule koje izražavamo neće mnogo napraviti dokle ljudi imenom i prezimenom ne budu odgovarali za neprijavljivanje. Situacija je takva, oni koji prijavljuju stalno su napadani zašto prijavljuju. Mi smo prošle godine imali 400 djece koji su žrtva obiteljskog nasilja u 2020. Policijski podaci pokazuju da je nasilje nad djecom poraslo 43 posto. Jesmo li se mi prijavili za to? Ljudi u pandemiji prijavljuju još manje. Nije mi poznato da je netko tko nije reagirao odgovarao imenom i prezimenom. Ako uzmemo u obzir da više od 20 posto djece trpi fizičko nasilje, da više od 20 posto trpi emocionalno nasilje, da svako peto dijete trpi seksualno nasilje, mi imamo premali broj prijava u odnosu na stvarni broj slučajeva. One koji ne žele vidjeti nasilje, sustav ih treba tretirati kao sudionike u zločinu."
