Domagoj Jakopović Ribafish stigao je na kvarnerske otoke. Projekt RokOtok započeo je djelovati 2019. godine kada je u Zagrebu osnovana istoimena Udruga s namjerom da djeci i roditeljima uljepša i razveseli dane koje provode ljeti na našem dijelu Jadrana. Domagoj Jakopović Ribafish je pokrenuo projekt kako bi održao obećanje svome prerano preminulom sinu Roku da će zajedno obići sve naše otoke, i zahvaljujući vrijednim ljudima iz Udruge, prijateljima, „malim“ ljudima, donatorima i sponzorima koji su utkali dio sebe u priču, krenuo na avanturu života, nešto što nitko nikada prije njega nije napravio – plivati do svih naseljenih hrvatskih otoka, njih 50. Danas je stigao u Bašku na otoku Krku i o svojim impresijama izvijestio na društvenim mrežama:
"Knjiga RokOtok je u biti nekakva zbirka uspomena o pričama o najljepšim plažama svijeta koje smo obišli i koje smo tek trebali obići.
Jedna od njih je svakako i ona u Baškoj na kraju otoka Krka. Razbijena burom, puna oblutaka, okružena planinama i non stop puna Rokovih obožavanih velikih valova, bila nam je visoko, jako visoko na spisku. Pa sam bio malo nervozan pred plivanje, unatoč divnom danu prije toga na Rabu s bivšim učenicima koji su mi na Banovu na cugu doveli i legendarnog Ivicu Tomulića, mentora svih mentora, a Kasandra dobila svoju obožavanu porciju prženih liganja (i mi izvrsne pizze u Docku 69 na samoj rivi)…
Tko god je imao nešto protiv mora na sjevernom Jadranu, definitivno nije bio ovdje
Buđenje u 4.10, odlazak iz uspavanog Raba, upravo onakvog kakvog ga se sjećam iz zimskih dana, plovidba do prekrasnog pješčanog Lopara i pogled na sure i divlje otoke Grgur, Prvić i Krk. Opako, moćno, izbrazdano i nekako, nekako opasno. Kao da ti poručuju da se s njima nije za zezati. Boris i ja se klasično pozdravljamo, zahvaljujemo nebesima na mirnom moru i krećemo plivati deset kilometara…
Klizim i ne mislim prvi kilometar, na drugom počinjem misliti koliko ima do pauze nakon 40 minuta koju smo najavili da nam jave s broda, treći kilometar počinje gadan bol u leđima i ramenu i sad već blago kukavički gledam prema Nikoli i Kasandri da više zovu tu pauzu. I konačno, ali nakon 50, ali ne 40 minuta, svejedno, za nama su prva tri kilometra.
Gledam plaže na Grguru i lagano se divim, tko god je imao nešto protiv mora na sjevernom Jadranu, definitivno nije bio ovdje. Pijemo magnezij i za minutu krećemo dalje. Prvih desetak minuta je ok, ali onda počinje vjetar i valovi, što automatski znači gutanje mora i sudaranje s Borisom, što i nije neko veselje. Izdržavamo 35 minuta i zahvaljujući gliseru koji tutnji 50 metara od nas idemo na drugu pauzu.
Čovječe, uspjeli smo!
Doktor Damir Leopardo nam daje još magnezija, neki slatki užas i gel za nešto. Pijemo, vidimo da smo već na petom kilometru i krećemo dalje. More se smiruje, ali bol pojačava. Jurim da što prije stignemo, ali vidim da pretjerujem s brzinom pa usporavam, a na šestom kilometru i doktor skače plivati s nama. Odmah je veselije i zaboravljam brige, sve do zadnje pauze na 7.500 metara. Sad se već vide obrisi moćnog Krka i osjećam se kao neki rudar koji ide zabiti prvi pijuk u planinski rudnik. Stišćem zube i krećemo.
Malo u transu, malo pod stresom jer je par dupina skakalo na sto metara od nas, a ja sam u jednom trenutku dlanom zahvatio neko drvo i fino se usro, dolazimo do trenutka kad nakon dva i pol sata opet vidimo dno. More hladno, prozirno, plaža takva da smo samo čekali Brooke Shields i Leonarda de čarlija vetrić miooo da izađu iz Plave lagune, prva desno, poslikali se, upiknuli zastavu i odvezli do mjesta. Čovječe, uspjeli smo!
Na žalost, unatoč brutalnom ručku Kod Frge i epohalnim šurlicama s janjetinom, nisam se uspio ni emotivno ni fizički sabrati, pa sam svoju govoranciju pred 140 klinaca s pogledom na plažu koja je i dalje toliko lijepa, odradio nekako polovično. Nisam to bio ja, i zato se ispričavam i djeci i odraslima i ljudima iz TZ Baška koji su nas tretirali kao bogove (hvala na noćenju u hotelu Corinthia!), što je sve ostalo mrvu nedorečeno, ali dao sam sve od sebe u tom trenutku.
Sutra rasturamo dionicu Krk - Cres
Nadam se da je ipak sve prošlo ok i da sutra u 07.00 rasturamo dionicu Krk – Cres od 5.000 metara sjevernije od trajektne linije, izljubimo Igora u Porozinama i jurimo na doček u 18.00 u Cresu ispod Rivijere.
Hvala Nikoli iz Siska što nas je odveo u svoju konobu i prenio pošiljku Florijanovića i Trdenića, hvala na poklonima i divnim trenucima Ivani iz TZ Baška, vraćam se sigurno nekad u rujnu kad će ova predivna plaža s pogledom na Prvić (da sam otok, htio bih biti upravo on) biti samo moja i Rokova. Hvala Baška, bilo je divno družiti se s vama."
Izvor: Screenshot FB
