Sveučilišni riječki profesor dr. sc. Nikola Petković za Večernji list osvrnuo se na lokalne izbore. Njegov tekst prenosimo u nastavku:
"Je li se Rijeka zaista našla na prekretnici? Hoće li se u njoj odviti adaptacija scenarija Zagreba, Splita, Zadra… Promjene u pravilu, pogotovo u centrističkim sustavima, dolaze iz centara, stoga nije nerealno očekivati da se sličan scenarij dogodi i u Rijeci, gdje kontinuitet jedne vlasti postoji i opstoji više od sedamdeset godina.
Do devedesetih bila je kompartijska, a od devedesetih socijaldemokratska. Preimenovala se, ali je hijerarhijski, sadržajno i strukturalno te kadrovski ostala ista. Prilijepio se tu koji maljčik. I to, kako je, misleći na dinamiku kadrovskih promjena uopće, rekao kandidat SDP-a za gradonačelnika, Marko Filipović: prirodnim odljevom kojim dio ljudi odlazi u mirovinu. Većinom onu saborsku. Za razliku od zagrebačkog SDP-a, koji je u odnosu na ideološku prošlost već od osnutka pokazivao pomak i odmak, kontinuitet komitetske svijesti nastavio je resiti riječki. I to toliko jak da je i dandanas, u sučeljavanjima dvojice preostalih kandidata za gradonačelnika, Davora Štimca i Marka Filipovića, ideologija, bila ona izmaštana ili stvarna, nažalost u prvome planu. Štimac o ideologiji govori jer ga stalno o njoj pitaju, a Filipović jer ne govori ni o čemu drugom, bez obzira na to što ga pitali. Štimac govori da je nezavisan te da mu je stav nemati stranački ni ideološki stav, a Filipović da Rijeka ne odustaje od ljevice koja je kontinuirano, doduše kao interesna zajednica najprije državnog kapitalizma koji je sebe nazivao samoupravnim socijalizmom, a potom privrednog vakuuma, na vlasti dva uzastopna poraća.
I to je, kada pred nama imamo pravomoćno osuđene sablasti HDZ-a, razne desne i kriptodesne opcije, Opus Dei bojovnika… za Rijeku jako dobra stvar. Uostalom, ne jednom bio sam ponosan što je naš gradonačelnik baš Vojko Obersnel, čovjek koji je, što se svjetonazora, osobnih i političkih uvjerenja tiče, konzistentan, jasan i odlučan. Znao je i zna zauzeti stav i izreći ga hrabro, jasno i ispravno. Ali to je osobna karakteristika, a ne sadržaj opisa posla gradonačelnika! No jest njegov dio! I to veoma važan i hvale vrijedan. Ali daleko od toga da je jedini i teško je uvjeriti me da u ovih dvadeset i nešto godina Rijeka nije itekako mogla barem pokušati prosperirati, a ne konzervirati se u najveći – što obalni, a što plutajući – urbani muzej u Hrvata, uljuljana u sigurnost gotovo insularnog svjetonazora. No tu smo gdje smo. U gradu koji, kažu, teče. I sada nam je upitati se kamo dalje? U kojem smjeru? Kojim rukavcima i odvojcima? O tome se – što sadržajno, a što deklarativno – ovih dana brinu Davor Štimac i Marko Filipović. Nude i sadržaj i program, s time da je očito da Štimčev program ima sadržajnu supstanciju, a Filipovićev je tu šupljikav. I jedan i drugi govore više o onome očekivanom, ali manje važnom, o tome što treba napraviti, a manje o jednako tako očekivanom, ali puno više važnom – kako će to konkretno provesti. Dobro, takva pitanja i dobivaju pa im je prostor, osim što je vremenski ograničen, i tematski sužen. No, i u tom se razlikuju: dok je Štimcu jasnije da gradu treba korjenita promjena paradigme, toliko korjenita da se čudim što se uza sva ugodna i neugodna iskustva u bogatoj karijeri uopće želi baviti poslom koji je nevjerojatno složen i težak, ako ga se ne shvati kao počasnu funkciju, Filipović, i sam proizvod partijskog kontinuiteta, zagovara „politiku kontinuiteta s novim ritmom grada“. Da Rijeci treba promjena, notorna je činjenica. Za razliku od Filipovića čiji je program toliko općenit i gotovo parolaški….
Štimčev je program daleko sustavniji, elaboriran je i barata s onim toliko žuđenim, čega kod Filipovića gotovo da uopće nema, a i kad ga ima, nije uvjerljiv. I da; ne razumijem što bi točno trebala biti „politika kontinuiteta s novim ritmom grada“, osim ako to nije "i dalje ne talasaj" jer, kad stane bura, okrenut će na jugo, obrnut ćemo jedra i nastaviti po starom, niz vjetar, "tr ni kopat". Dobro, i „da štima grad“ nije neki slogan, pogotovo ako je to izvedenica imena i prezimena aspiranta za poteštata, a pogotovo nije nešto kada ga mjesecima slušamo i kada dođe do zamora materijala, ali grad zaista već dugo vremena ne štima i ako se već nudi netko drukčiji, nezavisan, voljan uhvatiti se u koštac sa serijskim strukturalnim i sadržajnim mastodontima grada, zašto mu ne dati šansu? I zašto mu lijepiti etikete slijeva i zdesna? Ako već kaže da želi raditi i pritom zvuči uvjerljivo, počinje ne od nule, nego iz minusa, pa dajte mu da radi. A ako zaje… bez brige, neće uteć'. A SDP-u kakav jest, u kojim dronjcima se našao, umjesto da javno propada pred očima nacije, bilo bi pametno da malo odmori, da se pokuša rekuperirati i, ako se odluči vratiti, da se vrati onako kako spada. A ne da tupi o bespogovornom zalaganju za politiku kontinuiteta koja se itekako može čitati kao lažna ponuda sigurnosti građanima i građankama koja je posljedica paničnoga straha od same mogućnosti promjene. Od svega ovoga možda je zanimljivije upitati se kako to da se glasače koji nisu samo građani Rijeke, već i građani 21. stoljeća, uopće može uvjeriti da je glas za Filipovića glas za ljevicu? I zašto je osoba za koju glasamo, ne samo u Rijeci, u cijelom takozvanom Regionu, još uvijek važnija od njezina programa? Zbog čega su konkretno nagađanja o tome je li netko od ove dvojice lijevi ili desni važnija od toga što oni u programima nude? Pogotovo kada nitko od dvojice nije izraženo ni desno ni lijevo od ionako arbitrarnim kolcem iskolčenog centra. Uvijek sam i uvijek ću glas dati ljevici.
Ali pod pretpostavkom da ova uopće kod nas postoji i da se zna uskladiti sa stoljećem u kojem živimo. No, svemu ovome, nažalost, ne treba se čuditi. Osoba, a ne program, jedina je živuća matrica zato što ni trideset godina nakon uvođenja višestranačja mi nemamo gotovo ni jednu stranku, oko nas su još uvijek sve same partije. A tu su jer u stranačkoj politici birači pažljivo čitaju program stranke i odluka o davanju glasa toj i toj stranci posljedica je slaganja ili neslaganja sa sadržajem programa. U Hrvatskoj to ne rade. U našoj partijskoj politici glasa se za osobe u kojima je utjelovljena partikularna ideologija. A partijska svijest, čak i kada je višepartijska, ne može pojmiti da netko zaista može biti nezavisan ili barem emancipiran od postojećih političkih paradigmi. I tako, trideset godina ideologija, primjerice u Rijeci (poštenije je reći svjetonazor) prikriva izostanak sadržaja, kolaps privrede, izostanak promjene paradigme, demografsku katastrofu, pretvorbu grada u muzej multiple skleroze u kojoj se papagajski trijumfalistički, a zapravo makabristički ponavlja: imamo Benčić; imamo Harteru; imamo Torpedo; imamo Exportdrvo… ne, drugovi i drugarice; imali smo Benčić; imali smo Harteru; imali smo Torpedo; imali smo Exportdrvo, sada su to privredni pokojnici koji su se pretvorili u puku nadgradnju; to su muzeji, galerije, kriptokazališta, koncertne hale… i to je sve, uvjerava riječki SDP svoje građane, rezultat lijevog svjetonazora i lijeve politike. Čudna je ta ljevica u kojoj nema radnika i u kojoj u bivšim tvorničkim halama kazališni djelatnici glume radnike na kolateralno veselje politike. A kako će drukčije kada "ljevica" trideset godina nije bila u stanju ne nužno restrukturirati paradigmu, već sačuvati barem nešto od privrede koju je Rijeka imala. Znam da je nemoguće bilo i dalje nastojati na paleoindustriji, ali infrastruktura je stalno tu i moglo se štošta prenamijeniti, ali tako da se proizvodi, a ne izvodi, dok se mladi iz grada izvoze.
Da je riječki aerodrom kojim slučajem zaista u funkciji, SDP bi na Krku trebao izgraditi lijevu opciju Oltara domovine koji bi mogao biti i živa skulptura sačinjena od stotina i stotina mladih s naramkom u rukama na putu u pečalbu koji se, bez zvuka aparata za varenje i bez iskri nepostojeće privrede, s voljenim gradom koji teče suprotno od smjera njihovih nada i opravdanih očekivanja opraštaju s pjesmom Bella ciao. Poetiku na stranu: stvarno, onaj tko uopće misli, misli li zaista da je SDP nešto lijevo? Pod pretpostavkom da uopće pokazuje namjere opstati kao zagovornik i praktikant vlastite trijade: jednakost, pravednost i solidarnost kao političke opcije kojoj su (kako je to u svojoj utjecajnoj studiji "Hrvatska i ljevica" sugerirao Antun Vujić) “na prvom mjestu opći ljudski interesi, na drugom mjestu društveni i državni interesi, na trećem mjestu stranački interesi, a tek poslije toga dolaze u obzir i njihovi osobni interesi...” Imperativ suvremene socijaldemokracije jest da se tako i ponaša! No, ponaša li se SDP tako? Znam da bi sad netko mogao upitati ponaša li se ijedna od dvije dominantne stranke tako, ali to me ne zanima. Zanima me SDP jer od te partije to želim očekivati i očekujem. Od HDZ-a nikada nisam ništa očekivao i nikada ne očekujem ništa. Osim da mi ne viri u džepove. Svjetonazorski, ponavljam, nema ništa loše u politici kontinuiteta, ali, bojim se, samo svjetonazorski. Ako nam je to jedino u glavi, ne dirajmo njihove izborne krugove i birajmo status quo. Zaokružimo tu politiku kontinuiteta aktera koji će iduće četiri godine, obećali su, unisono puštati nove vjetrove.
No, ne budimo u svemu ovome naivni: iz same suvremene verzije socijaldemokracije itekako se iselila socijalna komponenta (otišla u neke Irske), a uselio se liberalizam koji je u nas pak ulio osjećaj ranjivosti i nesigurnosti, s jasnom porukom da smo, kao ljudi, zamjenjiva, potrošna roba, djelatnici a ne radnici, subjekti koji kao takvi nismo nositelji naših i kolektivnih radnji, već smo subjektivirani, dakle podmetnuti sustavu koji nas uvjerava da smo sami zaslužni za svoj uspjeh, ako ga uspijemo polučiti, a time i odgovorni za svoj neuspjeh. Gdje je nestala solidarnost, gdje je nestala jednakost, gdje je nestala pravednost? Adio ljevici ovakve socijaldemokr(o)acije: buongiorno levanju od strane iste. Ali, na kraju krajeva, tko sam ja da sudim?! Ja ionako mislim da se predstavnička demokracija pokazala kao težak promašaj: biraš nekog tko pleše oko tebe dok ga ne izabereš, a onda se taj odlijepi, zaboravi na tebe i izbornu bazu i pluta iznad tvoje i vlastite stvarnosti, bilo u klupi ili u fotelji. Što se pak izravne demokracije tiče; o njoj pitajte potomke sudionika Pariške komune kako im je đedo proš'o. Ako bih mogao birati predstavničku bih demokraciju, u nedostatku boljega modela, zamijenio prosvijećenim samoupravnim apsolutizmom. Možda je baš to dobra nezavisna opcija…
No, budući da je politika umijeće mogućeg, a moja izvorna izborna opcija u startu nekako nije mogla, ja se u drugome krugu, unutar postojećih gabarita predstavničke demokracije, ne bih bojao promjena i odabrao bih nezavisnoga kandidata. Pa ako zglajza, puhao bih mu za vratom i za četiri godine, na slobodnim i demokratskim izborima, istoga bih svojim glasom pokušao maknuti. I da pojasnim: ne bih odabrao Davora Štimca kao nestranačku osobu oko koje se plete mreža nagađanja koje je njegovo političko uvjerenje. Ne. Odabrao bih njegov program, program njegove ekipe iza kojega on kao osoba stoji. A to bih učinio jer konkurentski program nema supstanciju, a i dosta mi je hrvatske političke bipolarnosti i plavo-crvenih partija koje su zapravo interesne skupine ''maškarane'' u ideologiju i željan sam stranke, grupe građana ako hoćete, koja svoje okupljanje oko interesa, od općeljudskih do osobnih, barem ne umata u celofan ideologija."
