Na zidu imotskog autobusnog kolodvora, ispisane su stotine imena, imena onih koji zauvijek napuštaju svoj dom, odlaze na dalek put, trbuhom za kruhom!
Neki kažu da se ponavljaju šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, kada je s ovih prostora otišlo više od deset tisuća Imoćana u smjeru Njemačke i Švicarske. Zabrinjavajuća je i činjenica da je Grad Mainz upravo ovih dana zaželio dobrodošlicu tisućitom Imoćaninu.
Imotski Zid plača, nastao je, kako njegov začetnik, mještanin Toni Rebić ističe, sasvim slučajno. Navodi da se nije uspio oprostiti s prijateljicom koja je otišla za Njemačku pa je zapisao njezino ime na zidu i slikao joj isti za Facebook, a njegovu praksu potom su slijedili i njegovi prijatelji.
Demografi procjenjuju kako je samo prošle godine iz Hrvatske iselilo 65 tisuća ljudi, i to, uglavnom mladih i radno sposobnih. Poražavajuća je činjenica da je čak trećina njih imala završen fakultet.
I dok ovaj zid u Imotskom svoj naziv može zahvaliti onom jeruzalemskom, gdje je običaj pomoliti se i zaželjeti želju, čini se kako imotskoj inačici savršeno pristaje ime, jer malo je onih koji prođu pored njega, a da pritom ne požele zaplakati.
