U konferencijskog dvorani Transadrije, 29. ožujka održana je tribina pod nazivom „Za život bez barijera u glavama i prostoru“ u organizaciji Udruge Da štima svima.
Na tribini su sudjelovali Lukrecija Tomušić, aktivistica za prava osoba s invaliditetom, hrvatska reprezentativka rukometa u kolicima, tajnica KK za OSI Kostrena i predsjednica Udruge osoba sa spinalnim ozljedama Karoca – Rijeka, Jan Bolić, aktivist, influencer i autor pet knjiga, Emil Mandarić, industrijski tehnolog, likovni umjetnik, planinar i aktivist te predsjednik Udruge slijepih Primorsko-goranske županije, Albert Sirotich, student Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, višestruki državni seniorski i juniorski prvak u plivanju te Erik Balija, glazbenik, aktivist i borac za prava i integraciju osoba s invaliditetom. Tribinu je moderirala novinarka Leonida Domijan Fišter.
Sudionici tribine prevladali su mnoge barijere, no za savladavanje barijera, kako onih fizičkih, tako i onih u našim glavama, još uvijek trebaju pomoć pojedinca i društva u cjelini. U uvodnom dijelu Leonida Domijan Fišter istaknula je kako je zgrada bila jedini prostor za održavanje tribine, koji je opisan kao pristupačan. Sudionici tribine kazali su kako se u blizini zgrade Transadrije nalaze parkirna mjesta za osobe s invaliditetom, no na samom ulazu nalazi se stepenica koja znatno otežava pristup unutarnjem prostoru zgrade. Osobama s invaliditetom stepenica visine svega 10 centimetara gotovo da je jednaka penjanju na Mont Everest.
U kojoj mjeri je Rijeka pristupačna osobama s invaliditetom?
Erik Balija ukazao je na područja u kojima su prava osoba s invaliditetom najviše ugrožena. Kaže kako su fizičke barijere vidljive u prostoru te godinama stoje.
„U Rijeci se trenutno puno gradi, no za osobe s invaliditetom to nikada ispadne onako kako bi trebalo. Ispada da to košta, dok se zapravo samo treba držati Pravilnika. Je li grad Rijeka prilagođen osobama s invaliditetom? Manji dijelovi jesu, ali voljela bih da je puno više mjesta prilagođeno i dostupno svima. Lijepi i pozitivan primjer je Palača šećerane, ona je gotovo savršena u tom pogledu. Naravno, Rijeka je puna uzbrdica i nizbrdica, no grad čine ljudi. Teško je biti u kolicima kad ti vožnja javnim prijevozom ovisi o dobroj volji vozača autobusa koji često ne želi spustiti rampu“, rekla je Lukrecija Tomušić.
Jan Bolić istaknuo je kako u gradu Rijeci nedostaje javnih WC-a za osobe s invaliditetom, kao i parkirnih mjesta i rampi: „U slučaju da postoji rampa, dogodi se da je ispod nje šahta ili da je nagib rampe prevelik.“ Majka Jana Bolića, Maristella istakla je kako se greške događaju i među samim prilagodbama pristupačnosti. Naime, taktilna staza korisna je za slijepu i slabovidnu osobu, dok osobi u kolicima može predstavljati problem ako nije adekvatno izvedena.
Emil Mandarić posljednjih se devet godina kao slijepa osoba kreće samostalno. „Vid sam izgubio prije 19 godina. Kada usporedimo Rijeku i Zagreb po pitanju pitanju pristupačnosti, na ulicama Zagreba su slijepe i slabovidne osobe vidljivije i ima ih više. Stanovnici Zagreba imaju naviku pružati im pomoć. U Rijeci već 73 godine djeluje Udruga slijepih i slabovidnih koja okuplja 500-tinjak članova od kojih se samo desetak njih samostalno kreće. Ljudi nemaju percepciju o brojnosti, a slijepe i slabovidne osobe prepoznaju isključivo po tome što imaju psa vodiča ili štap. Riječanke i Riječani poznati su i po tome što ne znaju imena ulica pa ako ih pitate koja je ovo ulica, neće vam znati reći.“ Pomaka ipak ima, a o njima je govorila Janova majka Maristella. Ljudi puno lakše danas priđu ljudima s invaliditetom, priskoče u pomoć, dok su u prošlosti samo u čudu gledali s daljine.
U Rijeci se od 2003. godine provodi projekt „Uklonimo barijere“, no Lukrecija Tomušić istakla je kako se projekt svodi na obilazak dijela grada, uočavaju se nepravilnosti i upozorava se na njih, dok rezultati i realizacija izostaju: „Ljudi govore da prilagodba zahtijeva značajna financijska sredstva. Prilagodba je u projektu istaknuta, zna se koliko je potrebno financijskih sredstava, a sve što je potrebno je držati se Pravilnika. Ipak, to uvijek nekako izmakne.“
O tome kako je živjeti u Rijeci osobi s invaliditetom, prikazao je Albert Sirotich: „Za razliku od mojih kolega i poznanika, imam sreću u nesreći da sam mobilan i pokretan. Samostalno hodam i vozim automobil. Problem pristupačnosti zaobilazi me na neki način, no vidim da mnogi aspekti nisu prilagođeni osobama u kolicima. Ono što mene ne zaobilazi jesu barijere u glavama ljudi. Trebamo raditi na osvještavanju okoline o svim poteškoćama i potrebama s kojima se osobe s invaliditetom susreću.“
Osobe s invaliditetom i zapošljavanje
Značajan problem predstavlja i zapošljavanje osoba s invaliditetom, a sudionici tribine progovorili su o osobnom iskustvu.
Erik Balija živi od gaža kojih, kako kaže, nema puno. Prijavio se na Hrvatski zavod za zapošljavanje, a ponuđen mu je, ni manje ni više, posao konobara. Albert Sirotich istaknuo je pozitivan primjer Općine Klana koja stipendira osobe s invaliditetom. Emil Mandarić nalazi se u invalidskoj mirovini nakon 26 godina radnog iskustva, a kao slijepa osoba počeo se baviti umjetnošću, gdje je tehniku kiparstva prilagodio svojim potrebama. Ističe kako je danas slijepim i slabovidnim osobama teško pronaći posao zbog toga što ne postoji prilagođeno obrazovanje za njih u određenim zanimanjima. Lukrecija Tomušić naglasila je kako je i jedan od osnovnih problema i sama motivacija osobe s invaliditetom te prostor u kojem će obavljati posao. Tu je i Jan Bolić koji ne radi, već prima invalidninu koja mu može poslužiti isključivo kao džeparac. Ipak, određeno vrijeme pisao je blog za Večernji list. Njegova majka Maristella istaknula je da, iako osobe poput Jana ne mogu obavljati fizičke poslove, postoje poslovi koje mogu obavljati od kuće, osobito od pojave Covida-19 nadalje.
S druge strane, poslodavci češće pristaju na penalizaciju nego li na zapošljavanje osoba s invaliditetom. Lukrecija Tomušić naglasila je kako razlog leži u nedostatku informiranosti poslodavaca te njihovom strahu od nepoznatog.
Nezavisni vijećnik Davor Štimac postavio je pitanje riječkom gradonačelniku Marku Filipoviću o zaposlenim osobama s invaliditetom u gradskoj upravi. Od 462 službenika zaposlenih na neodređeno u riječkoj gradskoj upravi, 19 ima potvrđen status osobe s invaliditetom. Od 19 službenika kojima je potvrđen taj status, njih 10 je evidentirano u skladu s Pravilnikom. Na pitanje kakvo je stanje u KBC-u Rijeka, Davor Štimac je rekao: „Postoji zakon o zapošljavanju i obveza tvrtki da zapošljavaju osobe s invaliditetom. Naime, ako tvrtka ima više od 20 zaposlenih, 3 % zaposlenih trebale bi činiti osobe s invaliditetom. U riječkom KBC-u zaposleno je preko 3.000 ljudi, a brojka zaposlenih osoba s invaliditetom doseže do 100. Slijedom tog zakona, kao ustanova čak smo i plaćali penale jer nije bilo zaposleno dovoljno osoba s invaliditetom. Razgovorom s pacijentima i udrugama došao sam do zaključka da postoji puno mjesta na kojima takve osobe mogu raditi – od bibliotekara do informatičara. Kao poslodavac bio sam jako zadovoljan osobama s invaliditetom koje su radile, oni su bili dobro prihvaćeni od strane kolektiva te su se pokazali kao predani radnici. Kao društvo moramo biti osjetljivi na osobe s invaliditetom, a njihova integracija u društvo najbolje funkcionira kroz posao. Treba optimizirati mogućnosti osobe s invaliditetom u smislu da radi na mjestu gdje će biti najkorisnija, a takvih mjesta ima svuda.“
Adrijan Osmani, vlasnik je fitness–centra u PGŽ koji je programom i planom prilagođen osobama s invaliditetom, a na tribini je istaknuo dobrobiti za poslodavca i tvrtku: „Želimo na svim razinama pokazati da osobe s invaliditetom mogu raditi, samo im treba dati priliku. Država daje veliku paleta poticaja i mogućnosti za poslodavce koji zapošljavaju osobe s invaliditetom, ali najveći problem je neinformiranost i nezainteresiranost. Lakše je platiti penale nego kucati, zvati, ići od šaltera do šaltera, iščitavati zakone, ostvarivati komunikaciju s tijelima državne uprave itd. Za dobivanje poticaja morate proći odgovarajuće procedure i zadovoljiti određene kriterije. Puno je toga ponuđeno, ali treba proći određeni proces. Ključna je samoinicijativa jer sve kreće od nas samih.“
Mnogi iz publike također su progovorili o tome kako im je zaposlenje promijenilo život na bolje.
Nedovoljna izdvajanja za sport osoba s invaliditetom
Lukrecija Tomušić i Albert Sirotich kao osobe s invaliditetom bave se i sportom. Albert Sirotich krenuo se baviti sportom prvenstveno zbog vlastitog zdravlja. „Sportski uspjesi neznačajni su u odnosu na to koliko mi je plivanje doprinijelo kvaliteti života“ rekao je Albert Sirotich i naglasio koliko je važno osobi s invaliditetom baviti se sportom. Lukrecija Tomušić bavi se košarkom te naglašava kako postoje brojni benefiti bavljenja sportom, dok se istovremeno za sport izdvaja premalo ili gotovo ništa financijskih sredstava. „Već pet godina naš klub financira se isključivo donacijama dragih ljudi i prijatelja. Zbog njih naš klub i dalje funkcionira“.
Tribina je završila zaključcima sudionika, koji su naglasili kako je potrebno više empatije, strpljivosti te uz poruku „Nemojte stajati na mjestu za osobe s invaliditetom“ i izvedbu pjesme Erika Balije. Video tribine možete pogledati u nastavku:
https://www.youtube.com/watch?v=cTF5nDXsOTs
L.B.
