Program suočavanja s prošlošću otvoren je filmom Mladena Miljanovića Posljednja bitka (The Final Battle, Njemačka, Bosna i Hercegovina, 2024, 66 min).
Naizgled običan casting – rutinski postupak filmske industrije – u Miljanovićevim rukama postaje ritual. Umjesto profesionalnih glumaca, na scenu izlaze ljudi čija su tijela arhivi boli, čija su lica maske koje nikada nisu birali: veterani, žrtve, ranjeni, preživjeli. Njihove priče nisu fikcija, već neizbrisivi trag rata. S druge strane stoje oni koji pokušavaju te priče „odigrati“. Ponekad uspiju dotaknuti istinu, češće je promaše – i upravo u toj praznini gledatelj shvaća koliko je daleko od tuđe patnje. Empatija može naslutiti, ali nikada u potpunosti razumjeti. Za potpuno razumijevanje potrebna je – vlastita rana.
Posebno snažno odjekuju trenuci u kojima oni koji su proživjeli traumu komentiraju „glumu“ onih koji je tek pokušavaju prizvati. Nerijetko apsurdno, ponekad i komično, ali uvijek bolno precizno – jer svi mi znamo što treba reći, a tako rijetko znamo kada to treba reći. I jedni i drugi, oni koji zakasne i oni koji požure, čine štetu, jer tuđa rana ne trpi površnost. Jer slika iz raznih uglova izgleda drugačije. Zato je važno svoju istinu ne shvaćati kao jedinu moguću.
Kroz četiri delegirana performansa, film briše granice između stvarnosti i iluzije, između procesa i rezultata, između života i umjetnosti. Nema spektakla, nema velikih scena – samo ogoljeno svjedočanstvo, lomljiva tišina i pitanje: može li se trauma uopće „odglumiti“? Može li umjetnost, u krajnjoj točki, biti prostor jedne nove istine?
Posljednja bitka nije film koji se gleda lako, ali upravo tu leži njegova snaga. To nije bitka za pobjedu, već za smisao. Ne za prošlost, nego za dostojanstvo sadašnjosti. I možda, tek možda, za katarzu koja nam stalno izmiče.
Prof. Davor Mucić, psihijatar
