Dokumentarno-igrani film redatelja Ivana Ramljaka, "El Shatt – Nacrt za utopiju", prikazan je u kinu Cineplex u sklopu dokumentarnog programa SFF-a. Inspiraciju za snimanje filma redatelj je pronašao u dnevniku svog djeda, Karla Pansinija, napisanom u izbjegličkom logoru El Shatt u Egiptu.
“Ako je igdje ostvarena ideja komunizma onda je to bilo u El Shattt-u” (Savka Dabčević-Kučar)
Ovaj 96-minutni dokumentarac bavi se slabo poznatim događajem preseljenja stanovništva Dalmacije i otoka, uglavnom članova obitelji partizana, nakon talijanske kapitulacije 1943. godine, motiviranim strahom od njemačke odmazde. Saveznici su, u dogovoru s Titom, u veljači 1944. evakuirali tridesetak tisuća Dalmatinaca, koji su do proljeća 1946. godine boravili u zbjegu u egipatskom šatorskom gradu El Shattu. Većina izbjeglica bila je sastavljena od staraca i majki s djecom, dok je među njima bilo i nešto mladića u dobi od 18 do 20 godina s “nekom falinkom”, najčešće mentalnom, a rjeđe tjelesnim hendikepom.
Dalmatinske izbjeglice prvo su s Visa prebačene u Bari, a potom u Egipat, gdje je šatorski grad El Shatt već počeo nicati, podizan od strane talijanskih zarobljenika na mjestu gdje je prije bitke kod El Alameina bila smještena britanska 8. armija, koja je ostavila značajnu infrastrukturu. Jedan od sudionika prisjeća se kako se tada prvi put najeo i vidio kruh nakon četiri godine. Tada djevojčica od pet-šest godina, jedna od svjedokinja, priča kako je prvi put u životu vidjela čokoladu koju su saveznici dijelili djeci izbjeglicama. Pjevale su se partizanske pjesme danju i noću, a Englezi su komentirali: “Čudan je ovo narod - prognan, a pjeva!” Zanimljivo je napomenuti da se u blizini nalazio izbjeglički logor jugoslavenske kraljevske vojske. Iako nije bilo fizičkih sukoba između četnika i partizana, dolazilo je do međusobnih izazivanja, primjerice kroz stihove i pjesme poput:
“Daj mi pušku od tri metra /
da ubijem kralja Petra /
kralja Petra i Mariju /
Tomislava i Andriju.”
Ono što ovaj događaj privremenog preseljenja čini posebnim jest eksperiment samoorganizacije, koji je obuhvatio sve aspekte društvenog života. Kursevi jezika, šivanja, opismenjavanja, umjetničke grupe (uključujući kazalište i balet), štampanje novina na maternjem jeziku, samo su neki od kurioziteta vezanih za jedno davno vrijeme i svijetlu povijest hrvatskog naroda, koji je sebe tada vidio kao sustavni dio buduće jugoslavenske države. Svake večeri slušao se radio-London, a tijekom noći štampale se dnevne novine s vijestima dobivenim preko radija. Ujutro bi sve izbjeglice iz kampa dobivale te novine.
“Niko nije bio lijeni Dalmatinac,”
prisjeća se jedna od svjedokinja tog perioda. Izbjeglice iz Dalmacije same su kuhale hranu, sadile i sijale voće i povrće u pustinjskom pijesku, preživljavajući bez da budu na teret saveznicima. Grčke izbjeglice, koje su u isto vrijeme bile na istoj zemljopisnoj koordinati, sjedile su i “krale bogu dane”, dok su im drugi čak i kuhali. Svake nedjelje bila je misa. Išao je tko je htio, nitko to nije branio niti zamjerao onima koji su išli.
“Crkva i partizani ! U El Shattu svi dišemo kao jedan: da se što prije vratimo i izgradimo našu domovinu!”
Hajduk je u El Shattu odigrao utakmicu pred 20.000 gledatelja. Svi su došli gledati, i saveznici i izbjeglice, kako partizanske, tako i četnici rojalisti.
Jedna od svjedokinja tog vremena, tada je bila dijete, ali se sjeća: “Bili smo djeca, ali smo odrasli prije vremena. Bili smo gladni svega i sve nam je bilo dobro.”
Na visokom postolju u El Shattu, i danas stoji spomenik “Majka bola”, djelo makedonskog kipara Kostovića, tako da se iz daljine vidi s brodova koji plove Sueskim kanalom. Kopija spomenika nalazi se na otoku Drvenik Veli, gdje bdije nad spiskom umrlih dalmatinaca, njih oko 900. Kako ih se nije imalo gdje pokapati, izbjeglice su u El Shattu izgradili svoje groblje u obliku petokrake zvijezde.
Povratak u domovinu je tekao sporo, tako da je predzadnji zbijeg povratnika bio u veljači 1946. godine. Kada su se vratili u Dalmaciju, neka od djece nisu mogli prepoznati svoje kuće.
“
Tko ne pamti iznova preživljava...”
pjevao je Johnny osamdesetih. U novom stoljeću i novom društvu, izgrađenom na novim-starim vrijednostima, ovaj dokumentarac donosi miris vremena u kome je utopija izgledala stvarnije od stvarnosti i svakome značila i nudila ponešto...a nekima značila sve.
Prof. Davor Mucić www.davormucic.com
