Priča o prijateljstvu psa i čovjeka počinje 1923. godine u Tokiju kada profesor Uena udomljava uličnog psa kojeg nazove Hachiko. Svakog jutra, Hachiko, pas tradicionalne japanske pasmine akita, svog profesora prati i dočekuje na željezničkoj stanici Shibuya s koje Uena vlakom odlazi na posao. Jednog dana u svibnju 1925. godine profesor je na poslu dobio moždani udar i preminuo. Hachiko je narednih 10 godina svaki dan nastavio dolaziti na stanicu, ali svog profesora do svoje smrti nije dočekao. Njegovo čekanje fasciniralo je mnoge, pogotovo nakon što su lokalne novine objavile priču o Hachiku, pa se lokalno stanovništvo nastavilo brinuti o njemu.
Hachikova odanost inspirirala je jednog od studenata profesora Uena da japansku javnost upozna s pasminom akito koja je već tada bila jako rijetka. Hachikova priča dotakla je mnoga srca i rezultirala time da su se Japanci aktivnije počeli baviti uzgojem te vrste i na taj način spriječili njezino izumiranje.
Još dok je bio živ Hachiko je dobio svoj spomenik, čijem otvaranju je prisustvovao. Također, ulaz u željezničku postaju nazvan je njegovim imenom.
8. ožujka 1935. godine, nakon deset godina dolazaka na Shibuya stanicu Hachiko je uginuo. Tad je postao japanski nacionalni simbol.
Njegovi preparirani ostaci čuvaju se u Nacionalnom muzeju znanosti u Japanu, a osim spomenika na tokijskom groblju postavljenog uz posljednje počivalište profesora Uena, ovaj pas i na stanici na kojoj je čekao svog gospodara ima svoju statuu.
Povodom obilježavanja 90. obljetnice smrti profesora, odnosno 80. obljetnice Hachikove smrti, Sveučilište u Tokiju odlučilo je u sklopu studentskog kampusa podignuti novi 98 tisuća dolara vrijedan brončani spomenik koji prikazuje ponovni susret profesora i psa. Većina novca prikupljena je on line donacijama studenata i Hachikovih obožavatelja.
Majda Bembić
