Kad misliš da si obišao sve što u Austriji i Italiji vrijedi, svaki kutak u kojem se može skijati, shvatiš da ipak nije tako. I da vjerojatno nikad neće biti. Što je odlična vijest.
Tako smo, u nekoj kombinaciji obiteljskog i poslovnog putovanja, otišli do Klippitztoerla. Nije da sam prvi puta čuo za skijalište, spominjalo se, znam ljude koji su bili, ali mi nikad nije bilo usput, a nisam niti pronalazio neke posebno jake argumente da provjerim situaciju.
Sad su se argumenti zvali – znatiželja, sunce, friški snijeg i niska temperature. Čak malo i preniska, brrrr…. No, izdržali smo. Čak i fotografkinja Jelena, koja je jednim oko pazila da joj kćerka, friška skijašica, ne odskija negdje, drugim je pronalazila zgodne motive za fotografiju uz ovaj tekst.
Dakle, Klippitztoerl!
Iz Rijeke se do Klippitztoerla stiže za malo više od tri sata, ali putem koji vodi do Ljubljane, Villacha, Klagenfurta. Iz Zagreba je itinerar drugačiji. Naime, u 90 posto austrijskih skijališta stižemo kroz Karavanke, uz Villach, pa onda tko gdje želi. Ovim drugim putem, uz lijepi Maribor, odlazimo do Schladminga (iako je i ruta via Villach praktična), do malenog Semmeringa, još do nekih manjih skijališta. I do Klippitztoerla.
Koji se – to je još jedna prednost – nalazi na prilično lijepoj visini. Najniža mu je točka 1530 metara, a znamo li da većina koruških skijališta starta na 900, 1000 ili 1000 metara, ovo je vrlo ozbiljna prednost.
Ne uzdiže se u nebeske visine, ali niti 1818 nije loša brojka. Recimo da garantira sezonu do kraja ožujka.
Klippitztoerl ima 6 žičara. Dvosjedežnica i četverosjedežnica su najpopularnije, što je I logično, jer su komfornije od “sidra”, koje vuče na istu visinu. Dapače, dvostruko sidro! Ali mi volimo sjediti pa bi mudro bilo domaćinima da ulože poneki euro I zauvijek maknu te dvije vučnice, zamijene ih ili nekom zgodnom kabinom, ili grijanom sjedežnicom.
Kad nekom kažeš da skijalište ima šest žičara, odmahnut će rukom. To je potpuno krivi pristup, jer treba vidjeti kako stvari funkcioniraju na terenu. Nije niti 28 kilometara staza brojka od koje se ledi krv u žilama. Ali ovdje je još dosta terena za off-piste, a I te postojeće, uređene staze nisu dosadne. Naprotiv.
Klippitztoerl je manje skijalište, ali nije maleno. Ono je prave obiteljske mjere, jako dobro vođeno i oku ugodno. Sve se na tih 1500 visine metara nalazi u krugu od 100 metara. Maleni turistički biro s ekstremno ljubaznim osobljem, najam opreme, bar u kojem bude i apres skija, te hotel koji je, uz sjajne kućice razasute po stazama, jedina opcija kvalitetnog smještaja.
Hotel Hochegger privlači komforom i cijenom
Ima četiri zvjezdice, savršenu lokaciju, lijep, gotovo fancy bar s krznom na foteljama, ima bazenčić, wellness i, navodno, odličnu gastronomiju. Nismo probali, jesli smo ručali na skijalištu, ali dječji dio naše male ekspedicije tvrdi da je vruća čokolada sa šlagom na vrhu bila prvorazredna. Tata će isto tako ocijeniti aperol.
Ono najbolje – hotel Hochegger ima cijene kao da se nalazi u dalmatinskom zaleđu, a ne na 1500 metara, na skijaškoj stazi u Austriji. Stotinjak eura po osobi, s hranom! Fair deal.
Klippitztoerl ima i prijateljske cijene skijaških karata, pa tako dnevna košta 43 eura, dječja je 25, a totalnim početnicima na raspolaganju je pokretni tepih koji se ne plaća. I to je lijepa pozivnica.
Tekst: Dan Figenwald
Foto: Jelena Pretković
