Gotovo je nemoguće opisati Južnu Ameriku nekome tko nikad nije bio tamo. Već samim izlaskom iz aerodroma osjeća se mješavina sreće, slobode, dobre energije i vibracije koja izlazi s ulica i ljudi. Ulazim u taksi i pravac centar. Rio de Janeiro. Božji Grad.
Trebalo mi je oko 45 minuta da se zaljubim u Brazilu. Toliko je potrebno od zračne luke u Rio de Janeiru do centra grada. Bilo je nemoguće ne vidjeti siromašne, ali vesele Carioce (stanovnik Ria naziva se Carioca) na ulici, koji vam nude razne usluge za malo novca. To su ljudi koji imaju taj zarazni duh i pozitivan stav prema životu - čak i kada se sve ostalo raspada. I u tih 45 minuta već sam se počela osjećati kao jedna od njih. Fascinacija prema toj životnoj neopterećenosti i ljubavi u životu glavni su razlog zbog kojeg volim Južnu Ameriku.
Izlazim s koferom na ulicu, u srcu Downtowna, nakon nepuna sva metra hodanja, prilaze ljudi pitaju odakle sam, nude žvake, pića, pa čak i brak. Osjećaj hipersreće se javlja u meni. To je to – doma sam.
Teško je reći kakav je život u Riju; to je lakše osjetiti. Hodam gradom. Osjećam prepune ulice, autobuse, metroe i stanice, doživljavam gužvu, čujem buku, galamu, prosvjede i osjećam kako su latino ljudi najdivnija ljudska bića, spremni dočekati vas kao starog prijatelja čak i ako ih prvi put susrećete.
Kažu jedan od najopasnijih gradova na svijetu. Ali ipak subota je, dan kada dio grada Lapa živi onim svojim brazilskim životom – svuda zvukovi bossa nove, sambe i pagode. Sama sam, ali opet ne posve. Nenametljivi, ali radoznali i znatiželjni Latinosi, prilaze pitaju pa opet kad kažete da ste iz Hrvatske, svaki od njih sa smiješkom kaže "oh stvarno, volim vašu nogometnu reprezentaciju!" I tako kreće nabrajanje i spominjanje Modrića, Rakitića, Mandžukića...
Nakon nekoliko dana, možeš prijetiti kako vidjeti hrvatski dres nije rijetkost; na ulici ih susrećem gotovo više no ijedne druge reprezentacije. Nogomet je veliki dio kulture; to je način života i svaki od Brazilaca aktivno gleda i igra nogomet. Zbog toga nezaobilazno mjesto je čuvena Marakana – službeno nazvan stadion Mário Filho – po čuvenom novinaru. Izlasci su nezaobilazni bez lokalne partije nogometa koja se može pratiti u svakom kafiću ili klubu. Ispijanje piva i gledanje nogometa su svakodnevna rutina, ali i igranje istog na raznim improviziranim terenima poput livada, ulice ili čak kod kuće.
Proći čuvenom Copacabanom ima opet neku svoju čar. Iako mi je tada sa slušalice mobitela odzvanjala ona stvar Olivera Dragojevića Ča će mi Copacabana, nije bilo moguće ne zaljubiti se u nju. Pogled na Pão de Açucar, strmo brdo smješteno iznad Rio de Janeira. Nemoguće je bilo ne otići popeti se na njega i uživati u pogledu na zaljev Guanabara te na Atlantski ocean. Visok je 396 metara, a jedan je od glavnih simbola Ria i poznate panorame. Ime je dobilo po tome što podsjeća na tradicionalni oblik šećera. Najznačajnija turistička stvar u Riju je zasigurno i jedno od sedam svjetskih čuda – kip Isusa Iskupitelja visokog gotovo 40 metara. Jedan od njegovih izvornih tvoraca kaže da je to 'spomenik znanosti, umjetnosti i religiji'.
Iako pravi Rio nije ni u Copacabani, ni u prekrasnim brežuljcima oko njega. Pravi Rio su favele, a neka unutarnja borba odvija se u meni da pretočim u riječi doživljaje kada je u pitanju favela Rocinha.
Nevjerojatan život na svakom pojedinom koraku; iskustvo koje je divlje, drugačije, otvara oči i nešto čega ću se sjećati zauvijek.
Prije svega, doći u Rio de Janeiro i ne otići u favele za mene promašena bit i poanta Rija. Favele su duša i srce Rija, suština života. U Riju postoji oko 700 favela, a Rocinha je najveća u Brazilu.
Rocinha je favela u kojoj su narko-šefovi zaduženi za sve - čak i kontroliraju policiju - a policija je danas imala dan isplate, pa su svi bili nekako sretni. Ljudi u favelama ne plaćaju vodu ni struju, imaju svoje škole i bolnicu. Samo su dvije droge koje se smiju prodavati, a to su kokain i marihuana. Ako radite protiv narko-dilera, dobivate batine (ponekad i do smrti), a žene imaju izbor hoće li im potpuno obrijati kosu ili ih pretući. Tako možete raspoznati da su žene, koje su ćelave, izložene na sramotu svima i svi znaju da su radili protivno članovima glavne bande. Možda se čini ironično, ali bez narko-šefova ne bi bilo reda u favelama. Mnogo ljudi mi je reklo da zaobilaznim favele, da je opasno i da se nema se što vidjeti osim siromaštva. I zamislite što? U jednom danu provedenom tamo, pozvali su me slučajni stranci da s njima pojedem roštilj, barmen u jednom baru dao mi je čašu cachaçe besplatno, a moj turistički vodič nudio mi da tamo nađem kuću jer nikada nije vidio takvog oduševljenog i entuzijastičnog turista poput mene dok sam šetala uličicama favele.
Većinu vremena bila sam ispred Alberta, mog vodiča, otkrivala ulice i uživala gledajući ljude kako plešu, pjevaju, djecu kako igraju nogomet i to uopće nije bilo zastrašujuće. Ljudi su topli i srdačni, a jedino žalim što ne pričam portugalski jer sam uvjerena da bi ti ljudi imali nekoliko inspirativnih i nevjerojatnih priča za ispričati.
Strast je nešto što Latinose čini Latinosima; strast prema nogometu, obitelji, prijateljima, glazbi ili bilo čemu zbog čega se osjećaju živima. Strast se može vidjeti u javnom prijevozu. Uvijek je gužva, uvijek kasni, uvijek puno glazbenika koji pjevaju i sviraju sretnu latino pjesmu. Ali to rade sa strašću. Možda vama izgleda siromašno, možda izgleda prljavo, ali ima više duše.
I to je Brazil, svijet drugačiji od bilo kojeg drugog kontinenta , a dosad sam ih posjetila 5. Drugačiji svijet u kojem ljudi uvijek kasne, uvijek su optimistični i srdačni. Svijet u kojem su ljudi znatiželjni, želi znati više o vama, možda i više nego što ste spremni podijeliti s njima. Svijet u kojemu je službeni jezik portugalski, ali gdje osmijeh glavni način komuniciranja. I to onaj iskreni, nepretenciozni, iskreni. Mjesto u kojem nema uljepšavanja, sve je surovo i realno. Ne odlazite u Južnu Ameriku ako niste spremni zavoljeti je.
Tekst i fotografije: Chiara Čargonja
