Ako je suditi po našem narodu, dva su razloga putovanja – prvi je posao, a drugi ono što se jednostavnim rječnikom kaže: „da ti rit vidi putaʺ. Iako ni ovaj drugi razlog ne treba podcjenjivati (čovjek putuje ne bi li u tim novim vizurama, mirisima i dojmovima pronašao ili barem nastavio tražiti sebe), sretna me zvijezda poslovnog putovanja nedavno nagnala u jedno gorje koje s pravom ne zna bi li se zvalo europskim ili azijskim. Nema te priče, dokumentarca i literature koji mogu nadomjestiti putovanje i prenijeti mirise, zvukove i dojmove. A u trenu u kojem zakoračiš na tlo Kavkaza, kao da i jesi miljama daleko od naše geografske i kulturološke realnosti.
Naziv Kavkaz danas mnoge asocira na čaj, kefir i plemena Kozaka, a tek poneke na kazališnu kavanu pred zagrebačkim nacionalnim teatrom. Zanimljivo je da se korijen riječi Kavkaz do danas zadržao u inačici caucasian, primjerice u američkim dokumentima, i to kao oznaka za bijelca. Sličnosti Kavkaza i Balkana ne nedostaje. Regija Nagorno-Karabah (Brdski Karabah) trenutačno je dio Azerbajdžana, ali je susjedna Armenija veliča kao svoju svetu zemlju, utočište njihovih vladara (nešto kao Kosovo). Taj je prijepor porodio već dva rata – u prvome, kod nas slabije praćenom zbog vlastitih ratnih zbivanja devedesetih, Armenci su nadjačali Azere, osvojivši i susjedna čisto muslimanska područja. U drugom, vrlo kratkom koji je trajao svega mjesec i pol dana 2020. Azerbajdžan je ušao puno spremniji te je nadmoćno pobijedio, vrativši najveći dio teritorija, a vjerojatno bi i cjelokupan da se nisu umiješali Rusi, smjestivši se kao svojevrsna tampon-zona. Iako je izgubio u tom ratu, armenski je premijer Nikol Pashinyan 2021. ponovno pobijedio na izborima, dokazavši da njegov uspjeh u armenskoj revoluciji 2018. nije bio (tako) kratka vijeka. Perspektiva zemlje, bez izlaza na more i stiješnjene u okruženju onih moćnijih i s većim apetitima nije blistava, no svoju moć Armenija odavno ne crpi iz unutarnje politike ili bogatoga gospodarstva. Naime, prema procjenama danas u svijetu živi oko 11 milijuna ljudi armenskih korijena, a tek tri u samoj zemlji. Osim u svima poznatima Andreu Agassiju, Charlesu Aznavouru, Cher ili obitelji Kardashian, armenska snaga u velikoj mjeri leži u diplomatsko lobističkim krugovima.
Ljekarna i vinarija Uplistsikhea
Mržnja između Armenije i Azerbajdžana potječe još iz prve polovine 20. stoljeća kada su Azeri optužili Armence za pokolj u Bakuu 1920., a Armenci podijelili krivnju i na Turke i Azere za genocid nad njima 1915. Ne treba zato čuditi kada se danas „krivim redomʺ posjećuju te zemlje, policajci na granici sumnjičavo provjeravaju pečate drugih, fotografiraju putovnice ili pitaju o razlozima putovanja neupućene putnike (iz spomenute regije Nagorno-Karabah u Azerbajdžan ulazak uopće nije dopušten). Iako je mržnja toliko jaka da tjera lokalne vodiče s obje strane granice da neskriveno blate susjede, nije uspjela ugasiti bȉlo ljubavi, poput romantičnih priča o tragično zaljubljenom paru Ali i Ninu, zbog čijeg kratka zagrljaja u armenskom gradu Batumi i danas mnogima zastaje dah.
Dodir starog i novog Bakua
Kao što je često slučaj, nesretne povijesne okolnosti pogoduju posezanjem za oružjem onda kada u pozadini stoje velike razlike i posljedično nerazumijevanje, a nema većih razlika nego što su one koje dijele tri kavkaske zemlje. Armenija ima vlastitu armensku kršćansku crkvu koja nije dio pravoslavne crkve, prastara je i apostolska; Gruzija ima pravoslavnu crkvu koja priznaje autoritet patrijarha Moskve kao primus inter paresa (kao što to čine crkve u Srbiji ili Bugarskoj), dok je Azerbajdžan pretežito islamska zemlja (iako je ne odlikuje odveć religiozno stanovništvo, zadržala je neke oblike konzervativnog načina života tipičnog za islam). Svaka od triju zemalja ima svoj jezik koji ni po čemu nije sličan onom drugom; armenski podsjeća na grčki, gruzijski je dio drugog stabla, ali pripada indoeuropskoj skupini, dok je jezik Azera sličan turskom. Azeri s Turcima dijele i pismo (latinica s nekoliko posebnih znakova), dok Gruzijci i Armenci imaju svaki svoje fonetsko pismo, ali nama potpuno neprepoznatljivo (prema legendi Armenci se rugaju gruzijskom pismu koje je navodno izumio isti svećenik bacivši „špageteʺ na zid i rekavši: „Evo vam pismo.ʺ).
Izložbeni primjerci u sklopu Kaskada
Za kraj evo još nekoliko riječi o gradovima. Armenska prijestolnica (Y)Erevan doima se pomalo sivom iako čak ni to sivilo ne može sakriti neupitnu tradiciju ovoga grada i zemlje. Središte grada čini Trg slobode, opasan zdanjima hotelskih lanaca i šarolikom ponudom taksi-prijevoznika. Uvečer se Trg i okolne promenade pretvaraju u sinesteziju zvuka i svjetla, nudeći odraslima dostupnu dozu zabave kombinacijom klasične i moderne glazbe s efektnom izmjenom boja vodoskoka, a onima mlađima vodene tornjeve, fontane, tunele i mostove te sigurno dobar san. Malo izvan centra pažnju plijeni i velebno zdanje Erevanskih kaskada, s kojima se nije štedjelo novaca. Izloženi umjetnički eksponati u drugom su planu pred pogledom s vrha zdanja – oblakom pokrivene vrhove biblijske planine Ararata, čudim povijesnim okolnostima zaostale na području Turske.
Tbilisi već puno više podsjeća na neke europske gradove. Smjestio se uz rijeku, poput Ljubljane ili Bilbaa, žičara iz centra vozi na brdo iznad grada (Dubrovnik, Tirana), s kojeg ponosno gleda statua Majke Gruzije (Milano, Budimpešta). Hoteli i restorani svuda su dostupni iako cijene nisu očekivano niske. Jednako su dostupni i taksiji, no kao i u svakom gradu koji turisti otkrivaju treba biti oprezan kod plaćanja. Grad nudi botanički vrt koji skriva i mali vodopad, dobre rekreativne zone te brzo rastuće sveučilište. Muzej medicine nije samo atipičan jer ima više arheoloških nalaza nego prosječni arheološki muzeji, nego i po upravljačkom modelu – s obzirom na to da je iz ruku oca prešao u ruke sina, poput kakva srednjevjekovnog lena.
Centar knjiga u središtu Bakua
Posve neočekivano, Europi najbliži, barem kad je riječ o arhitekturi i načinu života, jest Baku. Bogatstvo se doslovno prelijeva ulicama, od elitnih šetališta i tornjeva u obliku i bojama plamena (stilizirani je plamen simbol zemlje), do poigravanja arhitekturom (mini) Venecije, ali i monumentalnih zdanja s potpisom Zare Hadid. Za razliku od Erevana i Tbilisija grad se mijenja silovitom brzinom, no fasade se održavaju u tradicionalnoj, ali i modernoj verziji. Stari je dio grada zaštićen titulom UNESCO-ove baštine i čini se da odolijeva gentrifikaciji (u njemu još uvijek živi 3000 stanovnika i barem dvostruko više mačaka), a pažnju privlače i netipični muzeji, poput onoga mini knjiga u kojem se nalaze i neka hrvatska izdanja. Knjigama je posvećen prekrasno uređen Baku Book Center, a knjižnice dostupne na aerodromu ne bi se posramili ni neki hrvatski gradovi. Prisutnost europske arhitekture potječe s kraja 19. stoljeća te svjedoči o provali Nijemaca, Francuza i Poljaka, koji su pohrlili na nalazišta nafte (u to je vrijeme Azerbajdžan bio jedina konkurencija SAD-u, puno prije arapskih zemalja).
Impresivna arhitektura, Heydar Aliyev centar u pozadini
No ipak, prilična bi šteta bilo sve ispričati i ne ostaviti onima koji tek žele istražiti Kavkaz: granice i odnose zemalja, Staljinov rodni grad Gori, gradove ukopane u stijenama, armenski spomenik genocidu, park Nikole Tesle u središtu Bakua, odnosno politički kult (s primjesom obiteljske sapunice) azerskog vođe Hejdara Alija i njegovih potomaka.
No to je ipak tema za jedan sasvim novi kavkaski triptih.
Ispred Heydar Aliyev centra u Bakuu, autorica Zaha Hadid
Detalj s ulice Yerevana
Tekst i foto: Iva Rinčić
