Arsen nije došao. Ostao je u Šibeniku, u rodnoj kući. Ali poslao nam je video-pozdrav, sjedeći opušteno u stolici svoje majke, u dvorištu rodne kuće. Arsen je skroman i maltene ponizan u svom predstavljanju filma Moj Zanat, Mladena Matičevića. Kako veli Arsen, on je bio samo povod za film, samo „maneken“ dok zasluge za trenutni i, nadamo se, budući uspjeh filma, prije svega idu na račun redatelja i cjelokupne ekipe. A ekipa je šarolika i nadasve zanimljiva samom činjenicom da je multikulturalna i /ili mnogonacionalna. Redatelj je iz Srbije, producent i organizator snimanja iz Hrvatske... "Upsss kako to?", reći će „pravovjerni“ u obadvije od navedenih zemalja regiona. Pa tako, prirodno i logično, znajući o kakvoj glazbenoj veličini film govori. No mi se i dalje uspijemo iznenaditi i začuditi svaki put ...a toliko godina je prošlo ...
U najavi, neposredno pred projekciju van konkurencije na 20. SFF , prekjučer 16.8., Arsen je spomenut i opisan kao „osoba poznata svima u regionu“. To će donekle biti izazov redatelju glede internacionalne prezentacije i budućnosti ovog izvrsnog dokumentarca o „umjetniku koga ne treba posebno predstavljati“. Na ležeran i sebi svojstven, decentno humorističan način, vodi nas Arsen kroz interesantne epizode iz svoje karijere ali i iz privatnog života. Neizbježna Gabi ipak je temelj i „jaka žena“ iza uspješnog muškarca. Vidjeli smo Arsena van scene, kao brižnog oca i jos brižnijeg „dide“ svojih dvaju unuka. Ponosan je Arsen na svoju obitelj, a istovremeno svjestan svojih slabosti koje ne krije. Zato je, valjda, između ostalog i ovaj film zanimljiv jer prikazuje umjetnika van svjetala pozornice i približava ga „običnim ljudima“ .
Doduše, „nacionalni aspekt“ priče o Arsenu nije ni dotaknut. Bilo bi zanimljivo čuti Arsenove impresije ratnih i poratnih devedesetih. Bilo bi interesantno čuti kako je Arsen uspio preživjeti nacionalnu/nacionalističku „vatru kletu“ ... Možda bismo proširili lepezu poštovanja umjetnika van granica njegove umjetničke djelatnosti. Možda bismo razvili ljudske osjećaje poštovanja „ljudskosti“ van granica poštovanja glazbe i poezije. Nemamo pojma o tome gdje je bio i šta je radio Arsen u vremenu zla. I to je, valjda, krucijalni nedostatak filma koji je, sudeći po ekipi iza njega, imao za cilj pokazati mogućnost suradnje van granica vlastitog dvorišta... A to je moguće samo ako je „objekat“ dovoljno velik i ne pripada nikakvim „ladicama“, posebice ne uskonacionalim i lokalnim.
Nama koji smo odrasli uz Arsenovu glazbu, važno je, eto, zamijetiti da je Arsen veliki radnik i da mu ništa nije „palo s neba“. "Moj Zanat" je film o Arsenovom zanatu i o tome da se , kao i svaki drugi zanat, i Arsenov može raditi dobro, naročito ako osoba ima talenat i radne navike ali i neophodno strukovno znanje. Malo sreće ponekad nije suvišno, mada je taj aspekt Arsenovog uspjeha zaista nebitan. Bez obzira na sreću ili nedostatak iste, vrijednost Arsenove glazbe i poezije nužno bi došla do izričaja.
Jer Arsen radi ono sto najbolje zna i valjda je zato njegov uspjeh bio neizbježan. Lijepo je kad čovjek zna svoj zanat i ne petlja se tamo gdje mu nije mjesto. Možda bi film "Moj Zanat" trebao biti nužna lektira i obavezno gradivo političarima u regionu kako bi se manuli ćorava posla i radili ono što najbolje znaju ... A možda upravo to i rade, koliko god da nama , običnim građanima, to baš i ne ide u prilog. No, vratimo se Arsenovom zanatu koji odumire (sve je manje dobrih pjesnika i autora; sve je više zvanih a sve manje odabranih...). Estrada u koju je (dobrovoljno/svojevoljno) uvučen Arsen bila je nužno zlo, ali je nedvojbeno da bi Arsen bio veliki umjetnik i da se nije petljao sa estradom. Preko stotinu filmova i kazališnih predstava, između ostalih uradaka, predstavlja impresivan opus... da li dovoljno veliki za jednu ulicu... jednog dana?
Davor Mucić
