Riječki novinar Edi Prodan na društvenim se mrežama osvrnuo na projekt EPK i ono što se dogodilo nakon projekta i sa čime se suočavamo danas. Njegovu objavu prenosimo u nastavku:
"Prošle su dvije godine od kako je otvoren EPK Rijeka 2020. Dočekan u jednoj nikad punijoj, zanesenijoj i sretnijoj Rijeci, od mnogih sa suzom radosnicm u oku, imao je označiti početak jednog sasvim novog, drugačijeg razdoblja. Vremena u kojem će se Rijeka ucrtati na karti najvažnijih metropola Europe, postati gradom u koji će se u tisućama dolaziti kako bi se uživalo u specifičnom sljubljivanju nigdje turbulentinije povijesti i iz nje izrasle specifičnih umjetnosti i kulture.
Imalo je taj početak veljače kojeg, što zbog mačaka, što zbog komercijalizacije sv. Valentina, nazivaju i mjesecem ljubavi, označiti neko novo doba, da bi nam danas u Rijeci 2022. bilo potpuno jasno kako je zapravo značio - kraj jednog razdoblja. U svakom smislu. Rijeka je naime kroz aktualno tisućljeće mnogo toga mogla sama. Kako bi dokazala da je baš njezin politički put onaj najbolji za ljude i gospodarstvo. Odbacivalo se državne investicije, kao u slučaju masovne izgradnje sportskih dvorana, jer se s druge strane naprosto moglo svojim sredstvima napraviti i dvoranu i bazen. I sam je EPK bio dominantno obojen u Rijeci pobjedničkom bojom. I bio je glasan, moćan. Bio je i nesrazmjerno skup, ali koga briga kad se slavi.
Buđenje, ali ne u novom dobu, došlo je vrlo brzo, prebrzo. Grad koji slavi rad podijelio je otkaze brzinom najzadrtijih republikanaca, silovito je na površinu isplivala nemoć. Jamstvo provedbe EPK odjednom nisu bili umjetnička zanesenost kojoj je najvažnije realizirati artističke strast već silni milijuni. Koji zbog kovida više nisu imali kome ni za što stići. Baš nikakva alternativa nije postojala. Tek možda kolektivni godišnji.
Rijeka je danas jedan sasvim otrežnjeni grad. I zadnje tragove opijenosti brutalno su raznijeli podaci o broju stanovnika prema kojima Rijeka kao da se u zadnjih deset godina preselila u Slavoniju.
Veza s prošlošću se ogleda u kompleksu Benčić i Galebu koji sporo, ali ipak sigurno idu prema svojoj realizaciji. S prošlošću se veza zato ne ogleda u odnosu s državom jer sprega crvenog i plavog nije baš nikad iskazivala bolje razumijevanje od onog koje danas pokazuje na riječkoj obali. Investicije iz središnjice nitko više ne odbija. Politička ostrašćenost u trećem je planu.
Da, djeluje loše, no ni najmanje ne mora tako biti.
Shvatimo li da najprije opstanak, a kasnije i novi uzlet ovise isključivo o nama samima, kriza - pritom daleko više mislimo na stanje duha nego samog novčanika - može biti pobijeđena.
Stranačka gizdavost iz prošlosti danas mora postati poniznost zajedništva. Nema se više ni za finske pjevače, ni za vojvođanski razglas. Ostali smo si mi sami. Tu i ovdje. U svom vječnom Radilištu kako su nam smisao i besmisao rada na otvaranju, ali kao jedne od rijetkih i na zatvaranju EPK pokazale
Tajči Čekada i Ivana Kalc.
"
Izvor: Screenshot FB
L.B.
