Tinka Ines Kalajžić, posve dobronamjerno, u rujnu je pokrenula inicijativu za pomoć migrantima koji se okupljaju na Željezničkom kolodvoru u Rijeci. No, jeste li se zapitali kakva je situacija danas? Što su ti ljudi prolazili, dok istovremeno institucije nisu činile i ne čine ni ono minimalno. Na stvarno stanje stvari, ne dobivanje adekvatnog odgovora, zdravstvene probleme migranata, bol, nedostatak hrane, osvrnula se Tinka Ines Kalajžić u novoj objavi na društvenim mrežama. Sasvim iskrenoj, bolnoj, stvarnoj.
"Ne bih se opisala ciničnom, zajedljivom ili sarkastičnom osobom. Oduvijek sam smatrala kako su to osobine na koje netko ne bi trebao biti pretjerano ponosan. Pokušavam bilo kojoj vrsti komunikacije pristupiti s pristojnošću, tolerancijom i određenom dozom uvažavanja mogućih neslaganja - koliko god da to ponekad bilo teško. Kulturalni studiji mi isprali mozak u formativnim godinama, ali koliko god da su me naučili da je dobrodošlo njegovati kritičku oštricu - dali su mi i uvid u to da rasprava ne mora nužno biti "mjesto" u kojem ćeš do iznemoglosti tvrdoglavo tupiti isključivo po svojoj viziji, bez da onom drugome daš prostora da iznese argumente. Objasni svoju stranu priče... Pojasni svoje postupke... Pa ako se i dalje oko nečega ne slažete - pokušate to razriješiti civiliziranim i pristojnim putem.
Nakon točno 20 dana pokušaja krpanja situacije na riječkom kolodvoru, još u dalekom oktobru - osvijestila sam činjenicu da to nipošto nije misija za solo igrača
Nije to misija niti za grupicu entuzijastičnih pojedinaca - koji svakako zaslužuju hvalospjeve u nekom drugom statusu (valjda i to dođe jednom na red kada se sve ove frustracije napokon istope)... 16.10. odlučujem poslati mail Marku. Vozio me davno BlaBla carom - još u vremenima kada nije sjedio u gradonačelničkoj stolici. "Poštovanje Marko..." - pristojan i koncizan mail o stanju na terenu. Statistike, brojke migranata koje stižu po danu, cca dnevni trošak koji izlazi iz džepova volontera koji su se odlučili uključiti u priču i naznaka da to tako ne može dugoročno opstati... Prijedlog za sastankom, najava pripremljene liste ideja, te sugestija za provođenje politike dobrodošlice. 20 dana gledanja u oči ljudima koji se prepiru oko korice kruha, te dilanja robe i deka iz gepeka auta skrivajući se od policije nipošto nisu plodno tlo za uzgajanje strpljenja, tolerancije i mirnih reakcija na političku lijenost - ali "kontroliraj se, s napadom se ništa ne postiže." Svako malo bih rifrešala mail u nadi da je Marko pronašao 2 minute vremena u svojem prenatrpanom političkom rasporedu. Ali odgovor nije stizao...
Pokušala sam isti taj mail poslati i na adresu naše pročelnice odjela gradske uprave za zdravstvo i socijalnu skrb. Ovog puta ubacila sam u attach i pokoju fotku promrzle djece koja leže na betonu. Ranjene ruke za koju smo sumnjali da je bila zaražena majmunskim boginjama. Ogromne padele hrane koju smo svaki dan nakuhavali. Ljude posložene poput sardina koji spavaju okruženi smećem nasred našeg velebnog multikulturalnog grada. Marko je pridodan u CCu, pa se ipak ovog puta oglasio. Pojasnio mi kako se baš taj dan održao sastanak na kojem je dogovoren sustav aktivnosti koji bi pridonio rješenju našeg problema. Na sastanku sam, igrom slučaja, za razliku od njega i bila - a atmosferu i detalje ne bih prenosila, jer mi odmah stres zakola organizmom.
Kreće muka... Jedan mail. Drugi mail. Treći mail. Tipkam u 5 ujutro.
Tipkam u 11 navečer. Tipkam u 2 ujutro. Tipkam u sva doba dana. Šaljem dodatne fotografije. Male bebe. Ranjeni ljudi. Nehumani uvjeti u kojima ti ljudi obitavaju. Šaljem ih gradonačelniku, njegovom zamjeniku, pročelnici... 0 bodova. Pokušavam se kontrolirati, ne ulaziti u ljutnju, bijes, frustraciju. "S napadom se ništa ne postiže!" - ponavljam brišući retke i retke pod utjecajem adrenalina ispisanih rečenica. Svaki dan situacija mi se čini sve gorom i gorom. Ništa se ne miče. Sve što smo dogovorili na sastanku visi negdje u zraku... Krenulo prepucavanje između Grada & HŽa i dok se oni igraju ping-ponga odgovornošću u medijima - ljudi i dalje kaplju. Familije s klincima prijavljuju mi da su gladni i da se nisu tuširali tjednima... Pokazuju mi tijela izranjavana uznapredovalim stadijem šuge. A u meni, pri svakom pogledu na ugnojenu ranu, bijes sve više kuha. Kante se pune. Nitko ih ne prazni. Dijelimo hranu kraj rigotine koju nitko ne čisti 7. dan za redom. Dokumentiram je i šaljem na sve strane - pitajući "smatraju li to higijenskim"? Nema odgovora. "Zašto Čistoća ne iziđe na teren i ne počisti kolodvor?" Nema odgovora. "Zašto od tisuću napuštenih industrijskih kompleksa ne možemo barem jedan osposobiti, te iskoristiti za te ljude - a nakon što kriza splasne, on se može koristiti i za potrebite u Rijeci? Pa uvijek postoje ljudi kojima bi to moglo dobro doći?" Nema odgovora. "Možete li postaviti šator za mobilnu trijažnu jedinicu?" Nema odgovora. "Možete li svratiti na teren da zajedno obiđemo sve problematične stavke koje opisujem u svim tim silnim mailovima na koje mi nitko ne odgovara? Možda ako ih vidite uživo shvatite da doista ne pretjerujem?"
Nema odgovora. N-E-M-A.
I doista te dovedu na rub živaca... Pa ne možeš problem oko kojeg se digla ogromna hajka trpati pod tepih. Imaš odgovornost. Baviš se politikom. Primaš plaću za tu razinu odgovornosti. Moraš zauzeti neki stav oko toga. I umjesto da prepoznaš olakotnu stavku u okolnosti u kojoj je grupica samoorganiziranih volontera preuzela inicijativu oko razrješenja situacije koja je toliko kompleksna, te odabereš s njima proaktivno surađivati - ti odlučiš niti odgovoriti na mail, kamoli se pojaviti na terenu?!?
Nikada valjda neću zaboraviti to jutro... Svaka druga osoba imala je neki gadni zdravstveni problem.
Maloljetni dječak bez roditeljske pratnje zamolio me da mu pogledam ranu. Dok je izvlačio prljavo i natečeno stopalo iz mokre čarape koja se nije presvukla valjda mjesec dana, želudac mi se preokrenuo. Iz daljine me grupica ljudi pokušavala pozvati da se približim. U toj zoni nagomilalo se toliko smeća da se jednostavno onuda nije moglo niti prolaziti... Poslala sam sigurno preko 15 mailova na tu temu, preklinjući da netko to smeće ukloni profesionalnom opremom. Dobila odgovor da bi to volonteri trebali napraviti?!? I kako da ostaneš priseban? Pristojan? Diplomata? U rukavicama? Kako?! Pa došlo mi je da doista idem u plastičnim rukavičicama i s Covid maskicom prebirati po tom smeću koje se tamo mjesecima taložilo... Narkomanskih šprica ko u priči, fekalijama i urinom natopljenih madraca, ostaci hrane koja truli na suncu - sjajno. Može. Idem lijepo to osobno čistiti, pa kad poberem neku boleštinu izići ću u javnost i svim novinarskim redakcijama koje su u toj fazi tražile komentar reći da ipak imam nešto za podijeliti. Viknula sam Paštu grupici da dođu bliže, ali je žena kojoj je pomoć trebala bila toliko loše da se nije mogla pomaknuti. Krenula u njenom smjeru, želudac ionako već iziritiran... Ona se previja od bolova, vadi neki prastari zavoj sa zagnojene noge... Količina smrada u kombinaciji toksičnog otpada koji je tamo bio nagomilan nije opisiva riječima. Skoro sam se onesvijestila i ženi doslovno povraćala u lice.
Grozan osjećaj...
Poklonila joj čisti zavoj i bočicu Octenisepta i pobjegla što dalje udahnuti friškog zraka. Taj osjećaj bespomoćnosti baš izjeda... Pa što treba napraviti da se to prokleto smeće očisti i da se tim ljudima počne pružati sustavna pomoć?!? Došla sam doma toliko živčana, bijesna i ljuta - a dočekalo me je preko 100 poruka u inboxu. Donacije, deke, čarape, lijekovi, hrana, volonteri, skladište, prostor, jakne, čokolade, pohvale, prijetnje... Pobjegla sam u skrolanje - kraljica prokrastinacije kada zagusti.
A kad ono - ukaže se THE članak. Naš gradonačelnik na otvorenju luksuzne parfumerije. I to baš u doba kada sam ga u više navrata pozivala da dođe u izvidnicu, kad već za sastanak na temu migranti nije imao vremena / volje. On isprobava luksuzne parfeme i naslikava se s gradskom elitom, a ja ženi koja se previja od bolova skoro u lice povraćala od smrada koji nas je okruživao. Wow... I što reći?
U jednoj fazi ti "vapaji za institucionalnom pomoći" preselili su se i na desetke drugih adresa.
Sve neki ljudi koji imaju moć, kapacitet i uvjete da doista jednostavnim potezima pomognu i naprave mnogo. Ali falilo im je volje. Falilo im je interesa. Pravdala sam ih u početku sa "ali institucije imaju svoje procedure, treba to sve birokratski izhendlati, ma nije niti njima lako" - pa došla do momenta gdje nisam više imala volje za pravdanje ikoga. "Nemaš interesa. Lijen si. Sebičan si. Inertan si. Ne prepoznaješ prioritete iako ti ih netko doslovno crta pred očima. Loša si osoba. Ne bi trebao raditi posao kojeg radiš. Imaš odgovornost, a boli te briga."... Svaki dan bi u krevetu prije spavanja blejala u strop satima i razmišljala zašto je sve to tako teško? Što radim krivo? Pa kako je moguće da samo ja i još 15ak predivnih ljudi vide kakvo je stanje doista... Zašto nikoga nije briga? Gdje je nestala empatija, gdje je nestalo suosjećanje naspram drugog koji je u potrebi? Iz pristojnog, mirnog i civiliziranog načina komunikacije skliznula sam u osuđivačko, nasilno, polu-agresivno, cinično... Kao da te netko stjera u kut i nemaš druge nego ponašati se poput bijesnog psa. I znaš da si debelo zatvaraš vrata kod ljudi koji imaju moć o odlučivanju (možda nečeg što će se u nekoj budućnosti odnositi i na tebe), znaš da ništa ne postižeš - ali se svejedno nadaš da će se nešto IPAK pokrenuti i da će te netko čuti. Srećom, u priču je ušla i jedna predivna Samurajka - kojoj hvalospjev tek slijedi... I koja je pokrenula većinu stvari koju sam ja pokušavala pritiskati. Poslala mi je u par navrata par oštrijih, ali dobronamjernih opaski - i dala do znanja da moram "smiriti"... Uđeš u zonu kontra-efektnosti i ljudi te jednostavno počnu ignorirati. Takvim načinom doista se ništa ne može postići. 2 godine mastera komunikologije pada u vodu kada te preuzmu emocije. Kada si ne dopustiš odmak. Kada tipkaš iz ljutnje, iz bijesa, iz nemoći...
I evo, 3 mjeseca nakon - pokušala sam otpustiti... Zaboraviti... Preusmjeriti fokus na nešto drugo. Možda ljepše, pozitivnije, vrjednije analiziranja. I ne ide, pa ne ide... Razmišljam o svemu tome prije spavanja. Kad se probudim - ako uopće uspijem zaspati. Dok ispijam kavu. Dok plivam. Dok žvačem hranu. Dok komuniciram s ljudima. Dok gledam u biljke. Dok promatram krave. Dok slušam kako se paunovi glasaju. Jednostavno mi NE IDE iz glave.
Kako je moguće da je tako gorući problem mogao biti guran pod tepih toliko dugo?
I kako je moguće da se u jednom gradu koji se diči multikulturalizmom, otvorenošću i tolerancijom nakotilo toliko rasista & ksenofoba koji takva stajališta čak niti ne pokušavaju prikriti? Kako je moguće da se grad koji je imenovan europskom prijestolnicom kulture u 2020. godini dičio titulom "luke različitosti" - a kada ti ta ista "različitost" pokuca na vrata i truli bespomoćno u samom centru grada - nitko od odgovornih ne mrdne prstom? Kako?!?
I shvaćam u potpunosti da nema smisla ta pitanja vrtjeti po glavi dok sam na drugom kontinentu - na prisilnoj pauzi. Postići neću apsolutno ništa, osim što sama sebi uništavam momente iskustva koje bi moglo biti korisno za oporavak.
Ali eto... Svi smo različiti. Neki prešute - pa vrijeme zaliječi.
Neki pokušavaju "zatrpati" - pa frustracija iziđe u formi boleštine. Možda lakše, možda nekog raka - tko će ga znati... Neki se kao djelomično kontroliraju - pa postanu ogorčeni i cinični. Neki na sva zvona pričaju o nepravdama jer imaju osjećaj da bi u protivnom eksplodirali... A neki teturaju azijskim selima gnjaveći svakodnevno turiste pričama o ovoj tematici koja ih vjerojatno uopće ne zanima...
Tek sad, nakon što je prošlo dva tjedna da nisam aktivno u toj priči, mogu s odmakom sagledati neke stvari. Ako si svaki dan u tome i "burn out" te polako izjede, jako je teško donositi neke racionalne odluke. A ako si emotivac po prirodi, još gore... Pronaći pravi balans i usmjeriti način komunikacije prema nekome tko bi ti trebao biti saveznik, a poprilično je inertan - pravo je umijeće. A dođe ti ipak ponekad da zauzmeš poziciju "ma samo šuti & gledaj svoju guzicu". Kao da takvi ipak najbolje prolaze u životu... Ali iskreno i dubinski vjerujem kako borbe za "bolji svijet" i "suzbijanje nepravdi" imaju smisla. Makar ta nepravda ne bila usmjerena direktno na tebe. Sebičnim stavom teško da ćemo u progres...
Doista sam optimističnije htjela obilježiti ulazak u 2023., ali eto - misli ne daju mira. Pisanje pomaže. Valjda. Nadam se... Kako god okreneš - priželjkujem da vam borbe u nadolazećoj godini, na kojoj god razini bile (dal za vas, dal za druge) budu što nježnije, blaže, protočnije, smislenije i uspješnije. Da ih svakako pametno birate... Jer troše. Rastužuju. Pune pluća težinom. Često djeluju besmislenima, pa obeshrabruju... Ostavljaju tragova na psihi & tijelu. Na snu. Na poimanju svijeta. Ali eto - valjda se ipak naposljetku isplate", poručila je Tinka Ines Kalajžić na društvenim mrežama.
Izvor: Screenshot FB
