Tinka Ines Kalajžić već se mjesecima strastveno bori s institucijama pokušavajući pomoći migrantima koji se nalaze na području riječkog Željezničkog kolodvora. Ovog puta na društvenim mrežama podijelila je "Traktat o mučnim ukrcajima" u kojem u detaljima opisuje stvarnu situaciju s kojima se migranti susreću svakog dana, ali i kako se prema njima odnose. Njezin tekst, posve iskren i bez ikakve cenzure, s društvenih mreža prenosimo u nastavku:
"TRAKTAT O MUČNIM UKRCAJIMA
RIJEKA // kraj rujna - polovica prosinca 2022.
Već smo ga treće popodne za redom sretali na ulazu u kolodvor, pa eto - zašto ne pozdraviti. Primijetila odoru zaštitara, pristojno ga upitala je li sve pod kontrolom. Kima glavom dok pali cigaretu. Usputno provjeravam je li tamo svaki dan - potvrđuje. Kroz šalu upitam postoji li nešto što bih mogla donijeti da mu olakša smjenu budući da je krenuo u priču o tome kako mu se doista neda biti tamo... "Pa pivo nikad nije na odmet."... "Ali piti alkohol na radnom mjestu nije dozvoljeno koliko ja znam?"... "Ma lako ja skinem odoru." - prozbori uz kiseli smiješak.
Kroz pet minuta u našem su smjeru krenuli kapljati migranti...
Zbunjeno teturajući peronom, traže vlak - a trebaju se ukrcati na bus. Pokušavam se orijentirati skupa s njima, očitavam im karte i objašnjavam da prvi dio njihovog puta prema Buzetu podrazumijeva "Rijeka - Lupoglav" autobus. Pa će onda u Lupoglavu na vlak. Prestrašeno mi zahvaljuju dok ih pratimo skroz do autobusa. Eto ti njega opet. Ovog puta u "šerif gardu": "Evo ih, ma u šumu bi ih trebalo sve odvest..." - komentira sam sa sobom. Pravim se da nisam čula i signaliziram momcima da pripreme karte. "A šta ti opet?" - upita me oštrijim tonom. "Pa ništa, evo, došli smo kupiti nešto hrane ljudima.". "Ma je li? A jesi im i banane kupila? Majmuni jedni, u šumi bi banane trebali jesti!". Pogledam u pod i duboko udahnem. On preusmjeri svoj fokus na njih i krene agresivnim tonom: "Mrš, mrš u liniju! Nema hrane u busu! Ajde s tom vrećom, da te nisam vidio!"... Grozna neka atmosfera, kondukter i ja se nelagodno pogledavamo, pa ja nesigurnim tonom prozborim: "Ali oni ne razumiju hrvatski!"..."Ma je li? Ne razumiju? Razumiju oni dobro! Mrš kad ti kažem!"... Momci zbunjeno pokušavaju razaznati zašto ne smiju u autobus, a ja im poskrivećki pokazujem kako torbe moraju ostaviti u donjem spremištu.
Prilazi nam sjedokosi čovjek i izrazito agresivnim tonom zavikne: "Ma nitko se neće ukrcati! Dosta mi je! Ne može! Rekao sam ne može! Oni će meni jesti u autobusu... E pa neće! Neka ostanu ovdje!"... Pokušavam razaznati o kome se radi, kondukter mi došapne: "Vlasnik buseva. HŽ kooperant..." Pristiže dodatna velika grupa od cca 60ak migranata, a vlasnik krene u još veću dramu: "Ma ne zanima me, gotovo... Neće ući i točka!"... Tenzije se dižu, zaštitar i dalje vrišti na hrvatskom, kondukter pokušava napraviti reda, vlasnik ne staje s drekom, uključuje se i vozač koji je isto na rubu živaca... Migranti ništa ne shvaćaju, nitko se ne trudi pojasniti im što se zbiva. Meni, uz najbolju moguću volju, i dalje nije jasno gdje je izbio problem - i zašto ljudi s kupljenim kartama jednostavno ne mogu ući i sjesti u autobus. Nastaje metež, Juli i ja se odmičemo. Pokušavam migrantima na engleskom prenijeti da budu strpljivi, da ostave torbe dolje i mirno stanu u red. Kaos se ne smiruje. Svi se deru, nitko nikog ne čuje. Kondukter me nespretno povlači i govori: "Ti im objasni! Tebe slušaju!" - privlačeći me na sama vrata autobusa. Oko mene 80ak muškaraca. Zaštitar vrišti. Vlasnik busa vrišti. Svi se natežu, a meni se vraćaju mučne slike iz 2015. kad sam se u Tovarniku i Opatovcu često nalazila ispred ružnih linija migranata i policajaca. Ukrcaji u bus su uvijek spadali u krizno terensko djelovanje. A kad bi samo ljudi imali mrvicu više razumijevanja, strpljenja, nježnosti i želje za suradnjom. Samo mrvicu.
Graknula sam, iako inače ne volim viku
Ali na toliku brojku ljudi, nema druge opcije jer te se u protivnom jednostavno ne čuje. Pristojno zamolila ljude da se smire i stanu u liniju. Poslušali su me u roku od 10ak sekundi. Pitala vlasnika busa iz kojeg razloga spominju opciju da se svi ne ukrcaju? Dobila odgovor: "Zato jer ne može! Dosta mi je!". Objasnila migrantima da nemam moć utrpati ih u autobus i da nisam sigurna zašto se ovo zbiva - ali da će morati, na žalost, prenoćiti na kolodvorskom betonu jer je ovo zadnji transfer u danu.
Stigla sam doma osjećajući se poput neke krpe koju su ocijedili do zadnje kapljice
Da mi je netko rekao da će se taj mučan scenarij ponavljati svaki dan, 2 ipo mjeseca, ne bih mu sigurno povjerovala. Ali eto... Upravo to se i dogodilo. "A zašto im ne bi malo svinjetine u tu juhu ubacila kad ih već hraniš - pa da svi lijepo pockravaju?" / "A zašto si ih doma ne bi povela ako ti je toliko stalo do njih?" / "Kad bi samo znala koliko smrde, onda bi ti bilo jasno zašto je bolje da ni ne uđu u autobus!" / "Neka pješače i nek se vrate odakle su i došli!" / "Neće oni meni ovako prljavi ući u autobus, nema šanse!" / "Ma sve ih treba u šumu potjerati!" / "Evo je, velika volonterka. A di su ti tvoji crnci?"
Prvih tjedan dana smo bili na ovoj razini komentara. Ja sam samo šutjela, duboko disala i gledala u pod kada god bih osjetila poriv da reagiram. "Nemoj se spuštati na njihovu razinu. Nemoj! Šuti. Diši. Nema smisla! Kontroliraj se."... Funkcioniralo je donekle. Ali s vremenom su se stvari pogoršavale. Nisam više mogla gledati te kolone i kolone ljudi koji bi me tužno, ponekad ljutito, ponekad razočarano pitali zašto ih se ne tretira poput ljudi? Nisam znala odgovor na to pitanje. Slijegala sam ramenima i obećavala kako ću pokušati saznati & da moraju biti strpljivi, jer nemaju drugog izbora. Ponekad bih iste migrante viđala 3. ili 4. put za redom na ukrcaju. I nikada ne bi uspjeli ući u taj prokleti autobus.
Pokušavala sam problem riješiti na razini sistema. Iskopala informacije o tome koliko mjesta točno, prema ugovoru, ima u autobusu. Saznala da HŽ u Zagrebu izdaje karte direktno do Buzeta, te u Rijeci - navodno - nad time nemaju kontrolu - pa riječki HŽ redovito izdaje karte za sva sjedala u Rijeci kojih naposljetku nema dosta jer se u 21. stoljeću ne mogu umrežiti sa ZG uredom te primiti broj izdanih karata i prodati samo onoliko koliko imaju preostalog kapaciteta. Pitala uživo, pitala na blagajni, pitala po svim HŽ uredima, slala mailove HŽ putničkom, HŽ infrastrukturi, HŽ reklamacije, pričala s direktorom kolodvora, šeficom kolodvora, zamjenikom šefice kolodvora, kontrolorima karata... Svi do jednog su rekli da "to nije njihova odgovornost", te da oni tu ništa ne mogu. Kontaktirala sam par novinara koji su mi poručili kako to i nije neka "luda ekskluziva"... Te riječi su mi odzvanjale u glavi svake večeri kada bih oko 22h napuštala mračni, smrdljivi i hladni kolodvor - pozdravljajući migrante koji su imali uredno kupljenu kartu, ali im se nije dopustilo da se ukrcaju u autobus jer "mjesta nije bilo". Umatali su se u šugom zaražene deke i zahvaljivali mi što brinem... Nikad do tad se nisam suočila s tolikom količinom bespomoćnosti. Vidiš nepravdu, svaki dan joj svjedočiš, trudiš se na sve načine pobiti je - i koju god taktiku da pokušala, nema pomaka.
Bilo je dana kada bi se na ukrcaju potrefila grupa kurdskih žena s malim bebama
Sjedala bi se popunila, vlasnik busa derao standardno: "Ne zanima me! Nitko neće ući!"... A ja pokušavala izboriti da makar majke s bebama dobiju prioritet. No, ako uspiješ njih "ubaciti" - s njima dolaze i muževi i sinovi. Pa i onih 10ak očajnih koji su već 3. dan za redom "izvisili" i krenu sa "My family, my family inside" pokušajima. Nastane hajka jer mjesta nema, pa izderavanja na mene da što se miješam... Živci su se počeli debelo topiti i nisam više mogla šutjeti. "Majke s bebama i uredno kupljenim kartama moraju se moći ukrcati na autobus! Točka!" - ponavljala sam bez prestanka. A kad sam shvatila da se skoro svaki dan dešava moment u kojem se do zadnje minute čeka da se lokalni ljudi pojave - te da kupe kartu doslovno minutu prije polaska - e, tad stvarno više nisam imala strpljenja. Policijski službenici su se non-stop mijenjali i nitko u tome nije vidio ništa problematičnog. Pokušala sam vlasniku busa ukazati na to da se diskriminacija ljudi na temelju boje kože ili religije zove RASIZAM, te da on to učestalo radi. Gledao me tim svojim agresivnim pogledom i vrištao: "Pa naravno da ću "naše" ljude pustiti prije "njih". Neće meni netko od "mojih" ostati bez sjedala zato što ovi žele ući... Nema šanse!!!"...
Vikendi su bili najkritičniji. Većina hrvatskih studenata vraćala se u Istru tom linijom, pa bi se uredno pojavili u npr. 14:20 - 5 minuta prije polaska, dok su "ovi moji" već u 12:30 trebali disciplinirano šutjeti u liniji i prijetilo im se da će biti problema ako itko slučajno unese bocu vode ili hranu u autobus. Unaprijed se znalo da više od pola njih neće moći ući, iako su karte ponekad na moju preporuku kupovali i dan ranije. Džaba. Mjesta nema, a karte se nisu smjele čak niti refundirati. Jedan od momaka iz Afganistana pogledao me je i rekao: "Ali ovo je kršenje ljudskih prava!? Zašto nitko ništa ne napravi..."... A što da mu kažem.
Sve sam pokušala. Sve što je u mojoj moći.
Dočekivala bih te naše hrvatske putnike u čekaonici dok su nervozno 3 minute prije polaska čekali u redu za kartu i viknula: "Ljudi, tamo ispred stoji stotinjak putnika koji su svoje karte kupili još jučer. Vi ih kupujete tik pred polazak. Njih ne puštaju unutra dok vi svi ne dobijete svoje sjedalo. Znate li kako se to zove?" Muk. "To se zove RASIZAM. Osjećate li se ugodno sudjelujući u rasizmu?" - tu i tamo bi netko sramežljivo prozborio: "Pa i ne baš...". "Što ćete napraviti po tom pitanju?" ... Muk. Jedan momak od 20ak godina se ohrabrio i prilikom ulaska u bus mi viknuo: "Ma znaš šta, doma si ih uzmi!"... Vlasnik busa mi je prijetio da će pozvati policiju, ja sam mu vraćala da ih pozove jer da bi netko trebao napokon uvesti reda u ovom igrokazu. I tako bi se natezali sve do zadnje sekunde u kojoj bi se vrata autobusa zatvorila, a ja bi sa sramom u očima gledala u 60ak migranata i ispričavala im se na nemoći da išta napravim. Policija bi mi dobacila da ih potjeram dalje od ulaza... Ja bi ih pitala gdje točno? Oni bi mi vratili da ih ne zanima, samo da ih ne gledaju.
Zaštitar je svakim danom bio sve gori, ljući, frustriraniji i agresivniji
Komentari su bili sve otrovniji. Moje strpljenje se topilo. Došli smo do faze u kojoj bi svaki put čim bih se približila prokomentirao: "Uh, što nešto smrdi...". Ja bih mu odgovorila sa: "Poštovanje!". Toliko ga je iritirala moja prisutnost da bi izgubio kontrolu, zacrvenio se u licu i derao: "Mrš, makni se! Makni se kažem ti! Završit ćeš u policijskoj postaji!!! Mrš!"... Mirno bih ga pogledala i rekla: "Neću se maknuti. Imam pravo biti ovdje i očigledno je da moram biti ovdje. Ovo je javna površina, a ja sam građanka Rijeke i stalo mi je do ovih ljudi. Prestanite se derati na mene."... To bi ga još više izbacilo iz takta. Zvao bi policiju, oni ne bi došli. Silno ga je to ljutilo. Silno sam ga ja ljutila. Pokušavala sam ga izbjegavati, ali trigeriralo ga je što su migranti doista slušali kada bih ih ja mirnim i ljubaznim tonom na engleskom ili body languagem zamolila da nešto naprave. Pokušala sam mu u par navrata iskomunicirati da nije primjereno derati se na njih na hrvatskom i da time neće ništa postići. Uvijek bih za uzvrat samo dobila "Ma mrš!".
Jednog popodneva bio je ekstra loše volje i počeo me tjerati dok sam još bila na 10ak metara udaljenosti. "Poštovanje..." - mirno bih uputila svima prisutnima. "Napusti prostor, smetaš mi!" - pomaknula bih se ne ulazeći u raspravu. "Oćeš se makuti ili nećeš? Zvat ću prvu policijsku!" - pomaknula se još dalje. Žena u liniji zamolila me je da joj priđem i zabrinuto me pitala stigne li na wc. Bilo je dovoljno vremena za to, pa sam spomenula vozaču da ću je brzinski otpratiti do wc-a moleći ga da je sačeka, jer su joj stvari već bile u gepeku. Zaštitar me krenuo slijediti u čekaonicu, fizički gurnuo crven u licu. Osjetila sam zadah alkohola. Pokušavala se smiriti... "Natjerat ćeš me da sam dam otkaz i skinit ću ti šamarčinu! Makni mi se s očiju! Jel ti jasno?! Još jednom mi se obrati i ostavit ću uniformu - ali ću tebe riješiti! Jel ti jasno?! Gubi se!"...
Počela sam se tresti, došlo mi je da reagiram. Vrištim!!!
Ljutnja, agresija, bespomoćnost, nepravda - sve se diglo. A ništa mu ne možeš... Kada sam odlučila prijaviti ga policiji - rečeno mi je kako se radi o osobi s PTSP-om koja je bila u ratu, stoga bi bilo pametnije da se ne miješam previše i da ne dolazim više na ukrcaje. Odgovorila sam kako i ja imam PTSP od tisuće mrtvih tijela kojima sam bila okružena nakon nepalskog potresa, pa ne koristim to kao izliku da se ponašam krajnje neprofesionalno i agresivno maltretirajući ljude oko sebe i prijeteći im smrću kad izgubim kontrolu. Na to sam dobila slijeganje ramenima i preporuku da se udaljim.
U međuvremenu se ispostavilo da nisam jedina kojoj je prijetio na "radnom mjestu", ali da je ženu bilo strah išta spomenuti - pa je samo "prešla preko toga". Nakon tjedana i tjedana razmišljanja i razbijanja glave što napraviti u cijelom tom kaosu, izgubila sam kontrolu nad svime... Počela imati noćne more u kojima me odvlačio u šumu i udarao palicom govoreći "da mi tako i treba kada brinem o smrdljivim crnčugama".
Budila bih se u 4 ujutro i guglala kako prijaviti nasilnika?
Koje su moguće posljedice? Što ako sazna tko ga je prijavio? Koliko godina zatvora može dobiti ako se odlučim za sud? Koliko košta odvjetnik? Što su ljudi koji boluju od ratnog PTSP-a sposobni napraviti ako ih tužiš? Strah i paranoja počeli su me napadati svako malo. Povraćala bih na svaki miris. Nisam mogla jesti. Muka mi je bila od svega. Julianu sam punila glavu s cijelom tom pričom doslovno svaki prokleti dan. Nisam mogla vjerovati da netko čije je zaduženje održavanje reda može stvarati toliko nereda. Netko tko je plaćen da bi štitio, pa da može biti toliko nasilan i otrovan. Nakon što policija nije reagirala, obratila sam se njegovom nadređenom... Prepričala sve što mi je tjednima opsjedalo glavu. Dobila povratnu informaciju da će se s njime obaviti informativni razgovor. Dva dana primijetila pomak, gledao je u pod kad bih se pojavila sva ukočena i već naviknuta na "verbalnu paljbu". Već treći dan sve se vratilo na staro... Zivkala sam tog njegovo nadređenog svako malo pitajući ga što planira poduzeti. I umjesto da jednostavno uzmem pauzu ili odaberem svjesno ne više ići na te užasno teške ukrcaje, nisam stala niti jedan jedini dan. Postane poput droge i uvijek imaš taj neki glupavi "ali možda se baš danas nešto ipak promijeni" osjećaj. Ponekad bih uz dovoljno pritiska uspjela ugurati svih unutra i koliko god da je bilo naporno i frustrirajuće - osjetila bih tu neku malu pobjedu u sebi, a najveći poklon bi mi bili izrazi lica tih mojih "braće i sestara" koji zahvalnost uvijek iz očiju isijavaju kada za time ima povoda.
U međuvremenu se pročulo da je dotični zaštitar radio niz sivih radnji od kojih je fizičko guranje i prijetnja smrću volonterki skoro pa zanemarivo. Nisam htjela kopati po detaljima, ali dan kada su ga maknuli s kolodvora - kao da sam prodisala... Koja promjena. Grč je popuštao, noćne more i ne baš. Poručila sam njegovom nadređenom kako mi je izrazito bitno da ta moja prijava ostane anonimna budući da se ipak radi o osobi pod PTSP-om koja očigledno nikada nije primila terapiju. Saznala sam naknadno da je ipak iz nekog izvora saznao da sam ga prijavila i moram priznati da je nakon što tjednima gledaš koliko mržnje osoba može imati u sebi taj filing baš zastrašujuć. Zamišljala sam načine na koje mi se može pokušati "osvetiti" i noćima ležala u krevetu s očima u potpunosti otvorenim. Čak sam kupila i neke lijekove na prirodnoj bazi za spavanje koje bih samo pogledavala krajičkom oka jer "sutra moram biti budna i spremna za teren". Baš ono - izluđenje. Muka. I kon-stan-tna frustracija.
Eto. I dalje, toliko dana nakon svega - vrtim te događaje po glavi.
Ni kokos ni yoga ni friški, opušteni ljudi ni majmuni ni plaža ne pomažu baš previše. Jedino što pomaže je surf. Baš jedino što čisti glavu od misli. Trulih misli & memorija na jedno od najružnijeg i najtežeg perioda u ovoj borbi. Pisanjem kao da postajem lakša. Rekoše mi u par navrata da bih trebala pripaziti na duljinu teksta. "Ljudi su lijeni, neće ti oni čitati kada vide ogromnu količinu riječi..." - pa ne pišem za neki magazin da moram kratiti tekst jer imam određen broj kartica koje mi je urednik naručio & odobrio. Barem na vlastitom virtualnom zidu bih trebala imati slobodu izražavanja... A onaj tko nema potrebu čitati, ionako neće čitati. I to je sasvim ok.
Kao da tek sad imam mogućnost potpuno otpustiti cijelu ovu epizodu. Ma nek mu je sa srećom. I njemu i svim PTSP-ovcima i mrziteljima. Svim rasistima i ksenofobima. Svim galamdžijama i siledžijama. Neka im se (nekako - ne znam kako) istopi sva mržnja koju uzgajaju i na koju su navikli... I nek nađu put u kojem će mržnju prema drugom zamijeniti tolerancijom, razumijevanjem i solidarnošću.
"Oprost je najbolja osveta!" - kažu."
Izvor: Screenshot FB
