„Hrvatska nema dovoljno sezonskih radnika!“ - vijest je to koja ovoga ljeta dominira naslovnicama, i svi su najednom u šoku, kao da je to potpuno nova, neočekivana situacija. Prestanimo se zavaravati, problem manjka radnika u turizmu nije se pojavio jučer. On ne samo da je prisutan godinama, već se iz sezone u sezonu sve više i drastičnije pogoršava, a navodna rješenja redovito se pokazuju neefikasnima i kratkoga su vijeka, što je sve dovelo do Velike radničke krize ljeta 2018. Krivnja se uporno prebacuje iz usta na usta, mladi ljudi tvrde da nisu dovoljno plaćeni na takvim poslovima, ugostitelji se kunu da podižu plaće i da su uvjeti rada koje nude dobri, ali nitko ne želi raditi, dok je Vlada pak drastično podigla kvotu za zapošljavanje stranih radnika koji imaju tu nezahvalnu misiju spašavanja sezone od propasti. Jesu li mladi Hrvati zbilja lijeni? Ili su ipak poslodavci ti koji izrabljuju sezonsku radnu snagu? Problematika nije toliko crno-bijela već je ovdje riječ o dubokom i kompleksnom pitanju o kojem ovisi budućnost turizma od kojega naša država tako silno želi preživljavati čitavu godinu.
Robovlasničko društvo?
Svatko tko je odradio barem jednu sezonu u ugostiteljstvu na Jadranu, zna koliko je tempo rada ubojit. Iz noćne smjene ide se direktno u jutarnju, radi se dvokratno, a slobodni dani nepoznat su pojam. Radi se na nogama, trči po terasama na +35, i tako 3 puna mjeseca. Na kraju dana, ritam je to kojeg malo tko može pratiti, i to po cijenu vlastitoga zdravlja, fizičkog i psihičkog. I za koju biste svotu pristali prodati vlastiti život nekome na 3 mjeseca? S druge strane poslodavci su uvjereni da se onih famoznih 176 000 nezaposlenih Hrvata baca njima pod noge samo kako bi im dali posao, bilo kakav i koliko god loše plaćen, zaboravljajući da su 3 mjeseca rada, pa opet na biro, malo kome cilj, dok se stalni poslovi dodjeljuju na kapaljku. Pa kada se nitko ne odazove, Hrvati su ljenivci. A možda samo žele svoja radnička prava i trunku dostojanstva?
Manjak stručnih radnika
Drugi sloj vlasnika ugostiteljskih objekata busa se o prsa time koliko visoke plaće nude za kuhare i konobare, ali nitko se ne odaziva, a oni koji možda prihvate posao, vrlo brzo daju otkaz i bježe glavom bez obzira. Razlog je manjak radnika obrazovanih za pozicije u ugostiteljstvu, jer netko s općom gimnazijom nije spreman na sve što ga čeka u kuhinji jednog restorana, a kulinarsko umijeće zasigurno mu nije na nivou umijeća izučenog kuhara. Pa opet, oni malobrojni koji se i jesu školovali u ugostiteljstvu, uglavnom odlaze u Njemačku, Austriju ili Italiju, gdje u 3 mjeseca zarade koliko bi u Hrvatskoj možda u godini dana.
Adieu, adieu…
Prošli mjesec Vlada je donijela odluku o povećanju kvote uvoza stranih radnika u ugostiteljstvu i turizmu na čak 8660, a sezonaca i dalje drastično nedostaje. Time su samo stavili flaster preko prijeloma bedrene kosti. Evo, popravljeno, riješeno! Daleko od istine. Nezaposlenost je još uvijek na nezavidnoj razini, visokoobrazovana mladež dane provodi pregledavajući oglase za posao, pa ako nisu spremni pristati na ribanje apartmana ili konobarenje, put pod noge, kud koji mili moji. Za iduću godinu najavljeno je još veće povećanje broja dozvola za „uvozne“ radnike, čime se radno sposobnom stanovništvu Hrvatske jasno poručuje: slobodno idite, vidite da ste ionako zamjenjivi.
