Nakon što je odjeknula vijest o migrantima na Željezničkom kolodvoru u Rijeci, Tinka Ines Kalajžić pokazala je sasvim drugu stranu kovanice, onu mnogo ljudskiju. Građani Rijeke migrante vide isključivo kao one koji ostavljaju smeće i narušavaju ionako već iskvarenu ljepotu našeg grada. No, je li se ikad tko zapitao da ti ljudi možda trebaju pomoć u potrazi za boljim životom, dostojnim ljudskog življenja?
"Već tri dana pilim Juliana kako bi bilo dobro otići u izvidnicu riječkog željezničkog kolodvora... Razmišljam o tome što ponijeti sa sobom? Kako napraviti nešto efikasnije od tipkanja priča po virtualnim zidovima & vođenja virtualnih ratova s neistomišljenicima? Juli pristaje, a ja zahvalno pomišljam kako je lijepo imati uz sebe nekoga tko te neće opterećivati sa: "Ali to nije nikakvo rješenje... Kakvog li to smisla ima? Oni su tamo vjerojatno ilegalno... Još ćemo imati problema. Ma bolje ne..." komentarima.
Šećemo prema kolodvoru i naletavamo na Socijalnu samoposlugu koju nikad ranije nisam primijetila... Ulazim unutra, sve lijepo sortirano, posloženo - obuća s lijeve strane, deke i popluni odmah pored, roba malo naprijed, a posuđe i madraci s desne strane... "Pa to je divno. Vjerojatno i migranti smiju doći, pa si uzeti nešto od svega toga?" - provjeravam nedoumicu sa ženom koja preslaguje stvari, a ona mi umornim tonom objašnjava kako je to samoposluga za riječke beskućnike. "Shvaćam..." - odvraćam glumeći da mi njen odgovor ima smisla. "A migranti se skupljaju tu u blizini na kolodvoru?"... "A da... Pazite se." - dodala je još nešto o tome kako bih trebala biti oprezna i otići tamo samo ako me nije strah. "Strah."... Vrtim si u glavi sve one momente susreta s migrantima. Strah me je bilo jedino policije koja me svakodnevno legitimirala, taxi mafije kojoj nije bilo u interesu da ljudi dobiju informacije o realnim cijenama taxi usluga i preprodavača SIM kartica koji su ih umjesto 2 EUR naplaćivali po 50. Dno dna ljudske vrste.
Približavamo se kolodvoru, a tamo raštrkane grupice muškaraca...
Deke natopljene kišom, miris urina u zraku i ostaci hrane posvuda. Dvoje momaka čuče u pozi koju često vidiš u Indiji, a gotovo nikad u Hrvatskoj. Omotani su u marame i sumnjivo kašljucaju... Prilazimo im, pitamo kako su, otkud su, gdje idu, trebaju li što... Sramežljivi su, zbunjeni, ne znaju procijeniti trebaju li nam vjerovati. Približavamo se većoj grupici od 15ak muškaraca, a ja lagano krećem sa standardnim pitanjima... Pokušavam pridobiti njihovo povjerenje. Pričamo o Bangladešu iz kojeg dolaze... Prepričavamo im naše dogodovštine iz Indije. Spominjemo Argentinu, a oni živnu i krenu o Messiju i Maradoni - zajednički jezik s apsolutno svim nacijama... Mic po mic, lagano kreću smijati se... Trudim se saznati što su sve prošli istovremeno ne postavljajući im škakljiva pitanja o dokumentima, statusu, policiji. 3 mjeseca su na putu. TRI MJESECA pješače, kombiniraju prijevozna sredstva, sakrivaju se, leže po prljavom podu, mokri - smrdljivi - umorni...
Jedan spominje kako je najteža granica za prijeći bila ona iranska i kako im je trebalo 15 dana da prohodaju tu planinu.
Juli i ja se pogledavamo u čudu ne znajući što na to reći. Pitam ih kako možemo pomoći... Oni skromno: "Molite se da uspijemo stići do Italije... Tamo ćemo se probati zaposliti, pa možda uspijemo nešto novaca slati natrag ostatku familije u Bangladešu!"
Zaletjeli smo se do obližnjeg dućana, natrpali vrećice bananama, čipsevima, čokoladama, vodama & vlažnim maramicama, pa trkom natrag.
Nisu to očekivali - dočekali nas s ogromnim osmijehom na licu...
Pa eto, nije neko long term rješenje, shvaćam da ljudi jedva spajaju kraj s krajem - a inflacija i općenito sva ta luda poskupljenja ne utječu dobro na ičiju psihu... Ali ako imate viška slobodnog vremena i želite napraviti nešto lijepo -
zaletite se do riječkog kolodvora. Ponesite sa sobom termosicu toplog čaja, kakve kekse, čips, voćku, bademe, čokoladu... Ništa megalomanski. Kabanicu, dekicu, prostirku, ručnik. Suhe čarape! Vlažne maramiceeee! Vlažne maramice!
Stvarno je lijep osjećaj kada možeš nekome uletjeti na taj način!
A žalosno to da u 21. stoljeću ljudi na takav način moraju tražiti šansu za neki bolji život dok istovremeno ne postoji sistem koji im u tome može pomoći...
Slaba sam u žicanju šeranja kada se radi o samopromociji, al kada se radi o tuđim sudbinama - šta ja znam... Valjda ima smisla. Ne znam. Iskreno, nisam na čisto s time ima li ovo ostavljanje misli u virtualnom prostoru ikakvog učinka. Pokušati ću vjerovati da ima jer mi je fakat stalo... Pa eto, ako i vi mislite da je bitno i da možda može potaknuti neku promjenu - šernite... Ionako vam oduzme 2 sekunde života. Hvala", poručila je Tinka Ines Kalajžić na društvenim mrežama.
Izvor: Screenshot FB
L.B.
