Nema puno ozbiljnih i onih malo manje ozbiljnih skijaša iz Rijeke, Istre, iz Zagreba, koji nisu jurnuli niz padine Tarvisija. Pa ipak, nije zanemariva brojka niti onih koji i dalje taj maleni grad na granici sa Slovenijom brkaju s bitno većim, toplijim Trevisom. Nevjerojatni smo ponekad u toj površnosti, kad sam fotografu rekao da idemo do Tarvisija, pitao je hoćemo li snimati Benettonova postrojenja.
Nećemo, snimit ćemo Monte Lusari! – odgovorih mu. Ok, kaže, premda pojma nema o čemu pričam.
Sudbina je htjela da 11. 1. 2024. kolega fotograf ima temperaturu 39, kašalj, šmrcanje i sve pripadajuće radosti. Previše čak i za posjet Benettonu u Trevisu (Ponzano), a pogotovo za 1800 metara visoku skijašku avanturu. Ok, uletjela je zamjena i krenulo se.
Skijalište Monte Lusari naziv zahvaljuje predivnom selu na 1800 metara, koje je ujedno i vrh ovog super zanimljivog skijališta. Deset do 12 kuća, crkva impozantne kvadrature iz 1500. godine (1500. godine je kapelica pretvorena u crkvu, 1915. je uništena u ratu, potom polako ponovno građena, da bi tek 2000. godine bila potpuno obnovljena), restorančići, barovi, suvenirnice, čak i hotel i pansion. Sve se to uguralo u taj maleni prostor na vrhu, okružen nestvarno lijepim vrhovima koji danas pripadaju Italiji i Sloveniji. Mojstrovka, Jalovec, Razor i ostale ljepotice Julijskih Alpi.
Ok, ovdje smo ipak radi skijanja. Žičara je 13, start je moguć s nekoliko pozicija, počevši od parkinga hotela Valle Verde (tamo je i solidan rent pa uzmite i tu opciju u obzir), pa sve do velikog parkinga u Camporossu, otkuda kreće kabinska žičara.
Tarvisio se prije par godina našao i u kalendaru Svjetskog skijaškog kupa, ženskim utrkama u brzim disciplinama, ali je organizacija takve priredbe ispala skuplja od dobiti – Tarvisio više ne vidi računicu. Ali je cilj postignut, puno više ljudi danas zna za to skijalište.
Pa kakvo je?
Izvanredno! To nije kurtoazna rečenica, nemam baš nikakav razlog tepati ovom malenom skijaškom raju, a da to i ne mislim. Izabrali smo sunčani dan, provjerili s uvijek dobro informiranom Tajanom Familio iz Promoturisma radu staza i žičara, krenuli.
Promoturismo upravlja s nekoliko skijališta predivne pokrajine Friuli Venezia Giulia. Ravascletto/Zoncolan, Forni di Sopra, Piancavallo, Sappada, Sella Nevea i Tarvisio – dojam je da to radi jako dobro. Riječ je o manjim i srednje velikim skijalištima, čestom odabiru i Slovenaca i Hrvata, sve je nekako intimnije, svakako je i jeftinije, a ako tražimo vrhunske skijaške izazove, i toga ima.
Upravo je Tarvisio s Monte Lussarijem dobar primjer. Možda se vikendom ponekad malo i čeka na žičaru, ali mi smo imali privilegij i ovaj put doći u tjednu, uživati maksimalno u svakom spustu, upiti sunčeve zrake, pojesti vrhunske lazanje i njoke, popiti čašu kvalitetnog vina.
I skijati od 9.30 do 16.00. Da, mislim da smo bili zadnji na stazi, iza nas je još jedino skijaški policajac provjeravao je li netko zapeo u šumi ili uz rub staze, ima li onih koji su pretjerali s maliganima.
Iskusnim skijašima Monte Lussari nudi jednu zanimljivost: vipe od trećina staza su crne! To se rijetko gdje pronalazi, a eto ovdje je baš tako. Da netko ne bi krivo shvatio, ima i plavih, ima dječjih poligona i zabavnih mikro-staza, brinu Talijani o bambinima uvijek.
Ali je specifično da je 36 % svih staza koje skijašima nudi Monte Lusari – crne oznake. Nisu grbe, nisu neuređene, one su naprosto malo strmije pa ih se niti rekreativci srednje razine ne trebaju bojati. Niti one na kojoj su najbolje skijašice svijeta lovile bodove za Kristalni globus.
Na „papiru“ 23,1 kilometar ne izgleda zastrašujuće puno, ali u naravi je Monte Lusari i prostran i dug, nikome neće biti dosadan upravo radi činjenice da ima za svakoga ponešto.
Tekst: Dan Figenwald
Foto: Katarina Kraljić
